Trnovit put Ismeta Sejfića: Od omalovažavanja do čovjeka kojem publika ustaje na noge

Piše: Haris Ljevo

Priča košarkaškog reprezentativca Ismeta Sejfića slična je priči desetinama drugih sportista s ovih prostora. Za vrlo kratko vrijeme, ovaj momak iz Prozora prošao je put od anonimusa do igrača koji svojim atraktivnim potezima diže punu Skenderiju na noge.

Ismet Sejfić je završavao osnovnu školu kada sam ga prvi put vidio i primijetio da ima sve predispozicije da jednog dana postane ozbiljan košarkaš.

Nakon završetka sedmog razreda osnovne škole otišao je u Tursku gdje je nastavio školovanje i vrijedno treniranje košarke. Vrlo brzo postao je jedan od najboljih igrača u Turskoj u svom uzrastu.

U srednjoškolskom uzrastu je za školsku ekipu Server Gazi iz Denizlija prosječno postizao 33 poena po utakmici. Tada sam napisao i prvi tekst o tom momku kao velikom talentu i budućem bh. reprezentativcu.

Pojedine kolege novinari su me javno optužili da sam dobio novac kako bih napisao tekst o momku, za kojeg oni nisu čuli, niti su ga vidjeli, ali su svejedno „znali“ da nema pojma i da nikada neće postati košarkaš.

Godinama je Sejfić vrijedno radio, trenirao s kondicionim trenerima, razvijao se kroz turske, mađarske, litvanske, kineske i domaće klubove, da bi danas stigao do dresa reprezentacije.

U velikom broju otkaza standardnih igrača profitirali su neki mladi igrači među kojima i Sejfić u kojem je Duško Vujošević vidio jednu od opcija na centarskoj poziciji.

Sejfić je na pripremama reprezentacije vrijedno radio i izborio se za šansu kod Vujoševića, a sjajna partija protiv Armenije u kojoj je s nekoliko izvrsnih poteza digao publiku na noge, bila je najbolja nagrada za sav trud koji je godinama ulagao u svoj razvoj.

Svaki Ismetov koš doživio sam kao da sam ga lično postigao. Jer dobro znam kroz šta je sve prošao u životu i karijeri da bi danas bio to što jeste. Osim porodice, pogotovo starijeg brata, koji su mu bili velika podrška u životu, nije bilo puno onih koji su mu pomogli.

Danas, kada je postao ozbiljan igrač, mnogi od onih koji su govorili da nikada neće uopšte postati igrač, guraju se u redu da ga pohvale, stisnu mu ruku i pokušaju uzeti za sebe makar malo zasluga za njegov uspjeh.

Isti put je prošao i Edin Džeko, od "kloca" sa Grbavice do Dijamanta. Ili Robert Prosinečki kojem je Ćiro Blažević rekao da će pojesti trenersku diplomu ako ikada postane igrač. Prosinečki je postao jedan od najboljih igrača na svijetu, a Ćiro, naravno, nikada nije održao obećanje.

Najveći uspjeh Ismeta Sejfića je taj što je ostao isti onakav momak kakav je bio i kada je kao dječak sanjao da jednog dana obuče dres reprezentacije. Pošten, neiskvaren i posvećen samo radu.