Dozvoli li Bosna i Hercegovina gradnju Pelješkog mosta, postat će prva zemlja koja se odrekla prava pristupa otvorenom moru. I to dobrovoljno.
Bez saglasnosti bh. strane Hrvatska nema ni najmanje šansi izgraditi most u Malostonskom zalivu koji bi povezao Dubrovačko-neretvansku županiju kopnenim putem sa ostatkom Hrvatske. Niko nema pravo uređivati svoju zemlju na uštrb susjedne države. Ovaj most definitivno bi blokirao pristup Bosne i Hercegovine otvorenom moru. Bilo bi to kršenje međunarodnih konvencija, na koje se obavezao i zvanični Zagreb.
Tvrdnje koje ovih dana plasiraju hrvatski mediji, ali i pojedini u BiH bliski HDZ-u da je BiH pristala na izgradnju mosta još 2007. godine, padaju u vodu kroz dokumente koje je Patria objavila ranije, ali i uvidom u pisanje hrvatskih medija od prije nekoliko godina.
Posebno je prednjačio Jutarnji list koji je otkrio aferu kako je "Off shore" kompanija kupila 5 miliona kvadrata drače i kamenjara na Pelješcu za 40 miliona eura!? Kupnja je izvršena 2007. godine, a afera je u javnosti otkrivena 2009. godine. Danas rijetki to i spominju.
"Corporatie Emac Illyrian Land Fond (CEILF) iz Holandije u martu 2007. godine kupio je pet miliona kvadratnih metara zemljišta na poluotoku Pelješcu, a trojici vlasnika zemlje, holandski investitor obvezao se platiti oko 40 miliona eura", tvrdi Jutarnji list u svom izdanju od 23. marta 2009. godine.
Parcele na Pelješcu koje su kupljene 2007. godine nisu u građevinskoj zoni, a nalaze se u općini Duba Stonska. Za taj dio poluotoka Pelješca još nema urbanističkog plana, a predstavnici Fonda su kvadrat kamenjara i drače u Dubi Stonskoj platili po cijeni od 8,20 eura. Recimo i to kako je objavljen i kupoprodajni ugovor za kojega se tvrdi da je zemljište, kao i porodično nasljedstvo, prodano po legalnom kupoprodajnom ugovoru uz ispunjene zakonske uvjete.
"Potpisom na ugovor stari vlasnici su stekli pravo na avans od 200.000 eura te drugi predujam od milion eura, dok im je prva rata od 20 miliona eura isplaćena u januaru 2008., na izdvojeni račun u RBA", stoji u Jutarnjem koji je odlučio zaštititi identitet osoba koje su tako preko noći postali milioneri.
"Prije tri godine, kada je osnovan CEILF, ideja o gradnji Pelješkog mosta bila je tek u začetku, još nije bilo naznaka buduće infrastrukture, kao ni gotovih projekata županijskih i pristupnih cesta, od kojih jedna, kako doznajemo, prolazi upravo kroz Dubu Stonsku. Ostaje tek činjenica da investicija od 40-ak miliona eura bez budućeg mosta i nove cestovne infrastrukture koja prati gradnju mosta najvjerovatnije ne može imati nikakvu budućnost", zaključuje Jutarnji te 2009. godine.
Svoju ispovijest o saznanjima u vezi s misterioznom kupovinom ovog zemljišta dao je i tadašnji novinar Jutarnjeg lista Gordan Malić u intervjuu Indexu također 2009. godine, a tvrdi da odgovor na pitanje „zašto se ne odustaje od pelješkog mosta“ leži u velikim kupoprodajnim transakcijama zemljišta na Pelješcu koje su započele još 2007. godine.
Površine koje naoko nemaju vrijednosti kupio je misteriozni Coorporatie Emac Illyrian Land Fond i one su temelj privatnoj investiciji vrijednoj 200 miliona eura, takozvanom projektu Duba Stonska u koji se investitori, kaže Malić, ne bi upuštali da nema izgradnje Pelješkog mosta, popratne infrastrukture i garancija da će u idućih deset godina Generalni urbanistički plan biti krojen po njihovim potrebama.
"Otišao sam u Dubrovnik i Pelješac i otkrio da je polovicom 2007. godine napravljen kupoprodajni ugovor s nekoliko lokalnih obitelji, običnih ljudi, koji su prodali svoje zemljište za puno novca i koji nisu prekršili zakon, nasljednici su i to je njihova pradjedovina. Zanimljiv je interes za tu zemlju. 2007. godine nije bilo konkretne političke odluke za gradnju mosta, odnosno nije izdvojen novac za gradnju i za sve njene faze. Na tom zemljištu tada nema ni GUP-a".
Index: Koliko novca je u igri?
Treba znati da samo zemljište čini tek 20 posto od investicije. Po podacima koje imam, a imao sam uvid u kupoprodajne ugovore, cijena je bila 8,2 eura po kvadratnom metru. To je izuzetno puno za 2007. godinu kada je to samo graba, ledina, nije građevinsko zemljište, treba riješiti Generalni urbanistički plan, ne zna se hoće li biti mosta... Sve skupa za dva zemljišta gotovinom je plaćeno preko 40 i nešto miliona eura, a to je malo manje od cijene koja je plaćena za cijeli Sunčani Hvar s izgrađenim hotelima, ljudima. Dakle, vrijednost kompletnog turističkog plana jedne od najelitnijih destinacija u Europi se sada ulaže u ledinu, draču, pašnjak, kamen, grabu, ima nešto malo šume. Bitno je da ono još nije riješeno u GUP-u i pitanje je kad će biti.
Index: Zašto ledina košta toliko?
Moj je logički zaključak, nemam za to nikakvog dokaza, da je to kapital koji je baratao određenim rokovima, u vezi s odlukama vezanim uz most, prilazne ceste i autoceste, itd. Jer čudan je taj investitor koji pred recesiju, kada kamate na kredite počinju rasti, troši 40 miliona eura za ledinu, čekajući da 'naraste'. Ti euri moraju narasti na preko 200 miliona, jer je tolika vrijednost investicije, s obzirom na gabarite i činjenicu da je zemljište 20 posto ukupne investicije. A narasti mora u skorom vremenu jer vrijednost kapitala raste i gubici mogu biti veliki ukoliko se cijeli projekt razvlači. A ni jedan fond, ni jedan pravi investitor ne bi riskirao toliku sumu ako nije potpuno siguran da će u skorom vremenu biti izglasan GUP, biti izgrađen most, da će se ići u prodaju zemlje i da će sve to skupa vrijediti daleko više nego što sada vrijedi.
Index: Ko je dao garancije?
Svi su dobronamjerni, a i neki nedobronamjerni savjetovali su Vladi da ne gradi taj most u doba recesije - od Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke, Europske komisije, oporbe, javnosti, predsjednika države, čak i koalicijskih partnera koji smatraju da nisu prioritet. Svi - osim vladajućih.
Index: Sanader se svojevremeno pravdao da je Pelješki most neophodan za uspostavljanje šengenske granice, što je kasnije demantirano iz Europske komisije. Kako to komentirate?
Ne bih ulazio u diplomatske, geopolitičke razloge gradnje. Poanta je u tome da gospodarskih razloga nema, a oni su uvijek dominantni. Čak i sam Sanader sada odbacuje ove geopolitičke - poručuje da ne moramo toliko žuriti u Europsku uniju. A prije samo nekoliko dana su u Vladi ponovili kako će se Pelješki most graditi. Uvijek su bili najvažniji ekonomski razlozi.
Index: Ko je kupac?
Investitor je jedan Fond koji se zove Illyrian Land Fond i koji ima 28 off shore tvrtki. Sve su istog naziva i označene su samo rednim brojevima od 1 do 28. Prema podacima trgovačkog registra u Amsterdamu, piše da se bavi zastupanjem isključivo privatnih osoba i privatnih investitora ili grupa investitora, specijaliziran je za nekretnine. Ovim Fondom upravljaju tri-četiri osobe. Neki su državljani Slovenije, neki Holandije. Nema ni jednog Hrvata, ali oni upravljaju off shore kompanijom i Fondom, oni nisu investitori koji su dali novac kojim oni upravljaju. Pravi vlasnici su, kazao mi je jedan od predstavnika Fonda, Škoti, pripadnici škotske kraljevske loze. Ja sam tražio brojeve telefona da mogu stupiti u kontakt s njima, no nisu mi dali broj, niti su mi rekli tko su oni. A poznavajući Škote, odnosno, priče o Škotima sumnjam da bi oni bacili 40 miliona eura na ledinu tek tako.
Index: Ako nisu Škoti, ko je?
Sumnjam da su to neki 'naši Škoti' dobro upoznati s razvojem situacije u vezi s Pelješkim mostom i svim reperkusijama gradnje tog mosta, osim one socijalne do koje im uopće nije stalo. Čim je nešto u fondu ili off-shore kompaniji, ne kažem da je nezakonito, ali nije najtransparentnije i jako je teško ući izvoru novca u trag. Naravno to može da je u pitanju najlegalniji posao na svijetu, ali i najveća prevara jer imamo dvije 'kabanice': jedna je off shore, druga je fond.
Index: Kako "Škoti" komuniciraju s Hrvatima?
Kada sam na Trgovačkom sudu tražio gdje je registriran taj ILF-a, dobio sam jednu adresu - Mandaljenska broj 4. Kada sam potražio taj ured koji vrti najveći novac u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i šire, zastupa ogromne investicije, naišao sam na obiteljsku kuću bez ikakvih tabli i ureda, u vlasništvu osobe koja se zove Teodorinko Renco Pecotić.
Index: Tko je Renci Pecotić?
To je jedan čudan poslovni lik koji se povremeno pojavljuje u miljeu sivog poduzetništva kao protagonist kontroverznih poslova. Na primjer, nezakonitoj gradnji 11-erokatnice na Korčuli uz more, koja je bila predmet istražnih radnji Ministarstva graditeljstva. Rugoba od 11 katova, odmah uz more. Druga afera je bila vezana za njegovu karijeru propalog brodovlasnika i brod koji je lani bio ukotvljen u Luci Ploče. Zbog dugova kompanije, ti ljudi na brodu naprosto nisu imali novaca niti da plate vez, ni da plate hranu, pa su im pomogli u Sindikatu pomoraca, donosili su im hranu na brod. Bili su kao miševi, to je bilo prije godinu dana. Dakle ta osoba koja nije platila ljudima plaće, on koji je dužan i nije imao prebijene pare do te mjere da mu ljudi gladuju na brodu. Taj brod je, mislim, završio na otpadu. Odjednom on uskače u posao od 40 miliona eura.
Index: Zašto je on izabran za posrednika?
Zanimljivi su investitori koji imaju povjerenja u takve likove. Po njegovim tvrdnjama, on je dobio državnu koncesiju i za gradnju elektro-vjetrenjača, čiji je energetski potencijal četiri puta veći od najvećeg kojeg imamo u podvelebitskom kanalu. On je odjednom postao igrač u ozbiljnim igrama oko energetske i druge problematike. Kada sam ga pitao poznaje li nekog iz HDZ-a i je li blizak stranci, kazao je da poznaje dosta ljudi iz poslovnog i političkog miljea. Npr. Luku Bebića s kojim je u dobrim odnosima od 1991. godine, ali je bio decidiran u tome da Bebić o tome ne zna ništa.
Index: A ko onda zna?
Famozni Škoti, plemićke, plave krvi, o kojima ne želi ništa govoriti. Oni su njega pronašli zato što su, vjerojatno, iz njegovog kurikuluma vidjeli da je on poslovno vješt, sposoban i da sve pretvara u zlato što dotakne i tako dalje.
Index: Znači li to da ne postoje?
Ja mogu pretpostavljati bilo što dok ih ne vidim. Jedna je od tajni zanata rada s off shore kompanijama da ima što više fiktivnih, nominalnih vlasnika dok stvarni vlasnici ostaju u sjeni. Na tome se temelji i prvi i drugi val hrvatske privatizacije. Sve vrvi od off shore kompanija, a mi ne možemo dokazati njihovo pravo vlasništvo, niti podrijetlo novca.
Zbog činjenice da je riječ o velikoj količini novca koja je transferirana iz inozemstva u Hrvatsku, smatram da bi Državno odvjetništvo, kao i Ured za sprječavanje pranja novca trebali imati podatke o tome. Za sada imam dojam da nemaju informaciju. Kako se radi o velikoj investiciji koja je ostvariva samo ukoliko okolnosti gradnje mosta budu riješene što skorije, mogu opravdano sumnjati, premda nemam dokaza, da je riječ o projektu koji je temeljno vezan za gradnju mosta. Bez gradnje u skorom roku, to je čisto poslovno samoubojstvo.
Index: Što Pecotić kaže što će se ondje graditi?
Tvrdi da u perspektivi imaju izgradnju ogromnog apartmanskog naselja s ekskluzivnim hotelom. Podsjećam da su mi pojedini vodeći hrvatski developeri rekli da je to ekonomski krajnje neopravdano. Spada u sferu poslovnih rizika znanstvene fantastike. Stoga mi se čini da bi takvom terenu i takvoj konfiguraciji, na ulazu u sam zaljev, iza Pelješkog mosta, dakle to nije uz Pelješki most nego iza njega, odgovarao projekt velike marine ili luke. Vjerojatnije je da je u pitanju marina. No, u tom slučaju, investitori moraju računati na dodjeljivanje koncesije za gradnju marinu za koju se također pita država koja treba raspisati natječaj, i tako dalje, i tako dalje. Po ekonomskoj logici ova investicija ima dug razvojni karakter od barem 10 godina i ima puno dodirnih točaka sa nekim odlukama Vlade, državne i lokalne samouprave. Od gradnje mosta, prilaznih cesta, infrastrukture, donošenja GUP-a ili eventualne koncesije. Čini se da su ti Škoti više u dosluhu s vlastima nego što su to mnogi Hrvati.
Index: Odbacujete, dakle, objašnjenja da Pelješki most služi oživljavanju juga Hrvatske, šengenskom režimu, otvaranju radnih mjesta u kriznoj godini...?
Iza kampanja od takozvanog nacionalnog i državnog interesa se najčešće kriju profiterski motivi. Iza svake rasprave o važnim načelnim pitanjima kriju se neke pare na nekim tajnim računima. O tome nešto doznamo tek kad se vlasnici tog novca međusobno posvađaju oko para, a onda se i 'načelno' raziđu. Rijetke su prilike kada to otkriju novinari, a već je gotovo običaj da tada teme ne postanu oni koji uzimaju novac nego oni koji o tome pišu. Teoriju o tome da ja radim za Britance, šire oni koji rade za Škote.