Bosnom i Hercegovinom vladaju laž i strah

Kako je i zašto jedna obična stranačka deklaracija bez ikakve pravno obavezujuće snage vratila Bosnu i Hercegovinu u 1990. godinu?

Bilo kakva promjena na armiranoj, pa betoniranoj političkoj, administrativnoj ili faktičkoj sceni Bosne i Hercegovine čin je koji zahtijeva angažman i rad u koji se niko u ovoj generaciji političara, kako domaćih tako i međunarodnih, nije spreman i neće upustiti... Prije svega, zato što je to nezamislivo puno posla, a potom (ili prije prije svega), jednostavno zato što to nikome ne treba, nikoga ne zanima i nije ničiji interes odnosno niko u tome ne vidi svoj interes. Naime, previše ljudi u trenutnom suludom stanju i situaciji predobro zarađuje, a i previše glumaca se uživilo u svoje historijske uloge... tako da bi svaki korak prema bilo kakvoj promjeni stanja - nabolje ili čak nagore - previše ljudi-koji-se-pitaju ostavilo ili bez novca ili bez smisla.

Rečeno svejednako vrijedi za deklarativno i rezolutno zalaganje za promjene Ustava, unutarnju teritorijalnu i administrativnu reorganizaciju Bosne i Hercegovine te, uspostavu jedinstvene državne, regionalne i lokalne vlasti sa svim osnovnim i pratećim elementima koje ovakav potez i proces iziskuje kao i za osamostaljenje RS-a i / ili legaliziranje Herceg Bosne kao trećeg entiteta (umjesto prešutnog toleriranja koordiniranog ekonomske i propagandne okupacije Zapadne Hercegovine ili svega južno od Konjica).

Drugim riječima, da je to - jedinstvena BiH - ičiji strateški interes ne od 2009. nego najkasnije od 1999. godine vukli bi se strateški potezi kojima bi se najprije spriječila primjena etničke slike i demografske strukture BiH naprimjer, koliko god to bilo teško zamislivo, dosljednim i upornim insistiranjem na potpunom, učinkovitom i održivom provođenju Anexa VII Dejtonskih mirovnih sporazuma (povratku prognanih i izbjeglih iz prijeratnih mjesta stanovanja i življenja), ako treba i nekim radikalnim mjerama poput administrativne zabrane ili onemogućavanja obescijenjene prodaje imanja i naseljavanja u dijelove teritorija pod kontrolom ARBiH (tačnije, reintegrirane općine Vogošća, Ilijaš, Ilidža...)... a potom cijelim nizom zapovijesti i zabrana u sferama od politike do ekonomije ili jasnije od birokracije i administracije preko institucionalizacije do privatizacije.

Nadalje, nizom činjenica od kojih je prva da cijelu „priču“ reaktualizira stranka koja je već četvrt stoljeća u prvom redu boraca za etno-nacionalna prava samo jednog naroda, a potom i da se reaktualizacija događa u vrijeme svakovrsnih zatezanja i natezanja u vezi sa (ne)formiranjem vlasti te, nepristojnog uvjetovanja ovim ili onim sa svih strana govori više od samog poteza.

Naime, u najboljem slučaju, riječ je o još jednoj prozirnoj, operetnoj i opasnoj predstavi koja će nažalost, polučiti samo to da će se iza zastora provući teško nabrojivo mnoštvo propusta, starih i novih laži i neučinjenoga bilo za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Osim toga - i opasnije od toga - je što svaka takva izjava, koliko god bila fragilna po pitanju obećavatelja i izvođača, ide na ruku zagovornicima i izvođačima radova na osamostaljenju RS i legalizaciji HB kojima, ne treba to ne spomenuti, vrijeme ide na ruku.

A potom, ni BI sa cijelom SDA i IZ, a ni ŽK sa deset pa i stotinu puta većim i utjecajnijim DF-om, ne posjeduju ni unutarnju volju i zainteresiranu snagu, niti su u stanju okupiti kritičnu - recimo natpolovičnu većinu - potrebne za pokretanje bilo kakvog poteza na tom putu. Zašto? Jednostavno: zato što su upravo oni - među ostalima - ti koji u cijeloj ovoj priči predobro zarađuju i imaju uloge o kojima nisu sanjali ni u najerotskijim snovima.

Sve u svemu, ko god da ga je smislio, riječ je o još jednom lošem potezu ispod prosječnog političara, nimalo drugačijem od svih prethodećih od ponovnog pokretanja tužbe do najave revizije imena RS,  možda dobro zamišljenom, možda iskreno motiviranom, možda i potajno željenom... ali uobičajeno nesretno tempiranom i katastrofalno izvedenom... tako da u najboljem slučaju izgleda kao faul u šesnaestercu MD i DČ. Doduše, ima i namjernih faula i namjerno pogrešno nabačenih lopti.

Jedinu suvislu izjavu koja se pojavila u proteklih nekoliko dana šmirantskog paradiranja za i protiv Bosne (i Hercegovine) dao je ŽK tvrdeći da (parafraziram) „Republika Bosna i Hercegovina nije ničije ni privatno ni stranačko vlasništvo, a ni politički kapital“ ...nego težnja, žudnja i san isuviše lijep i fragilan da bi ga se pustilo bilo kome na sanjanje (dodao EUK).

Pa kako je onda, i zašto jedna obična stranačka deklaracija bez ikakve pravno obavezujuće snage vratila Bosnu i Hercegovinu u 1990. godinu?

Bosnom i Hercegovinom, u inat Ustavu, ne vladaju ni Bošnjaci, ni Srbi, ni Hrvati, ni Ostali... Bosnom i Hercegovinom vladaju strah i laž. Strah ne vlada samo međunacionalnim odnosima nego, prije svega u unutarnacionalnim jer, svako protivljenje dominantnom etnonacionalističkom narativu u najmanjem, (do)nosi optužbe za nacionalnu izdaju, a potom i sve druge vidove izravnog i neizravnog pritiska, uglavnom egzistencijalne prirode.

A što se tiče laži, njih ima nekoliko vrsta. Najveća laž na koju smo svi kolektivno i pojedinačno nasjeli je da u Bosni i Hercegovini postoje tri strane. Nikada nisu postojale! Oduvijek su postojale samo dvije: za i protiv Bosne i Hercegovine. Iz prva četiri pasusa sami zaključite ko je protiv a ko za BiH, uključno i ove k'o fol građanske, lijeve, nezavisne, pravedne, narodne... A jedna od najglupljih ona da građanska Bosna i Hercegovina ide na štetu bilo koga, pa i vječito minoriziranih ili majoriziranih Hrvata...

Čega se boje Hrvati u Bosni i Hercegovini kada, usprkos presudi Međunarodnog suda pravde za udruženi zločinački poduhvat (treba mu prestati tepati UZP), posjeduju najmanje 50% vlasti (ako ne i više... dalo bi se jednostavno utvrditi etnonacionalnim popisom državnih službenika i namještenika, direktora agencija i predsjednicima i članova UO fondacija...), kontroliraju sve tokove budžetskog novca na dvije razine: državnoj i federalnoj, neprikosnoveno i neupitno vladaju na najmanje tri kantona / županije u F BiH i dijele vlast u još dva-tri... dok ih, istovremeno takva participacija u vlasti RS uopće ne zanima.

Čega se trebaju bojati Srbi u Bosni i Hercegovini kada, usprkos presudi Međunarodnog suda pravde za genocid, posjeduju Republiku Srpsku, jedini plijen iz svih ratova pokrenutih i vođenih ikada, a naročito ovih nekoliko – ako Bog da, posljednjih – na teritoriju bivše SFR Jugoslavije?

Objektivno, jedini koji imaju razloga za strah su Bošnjaci. Oživljeni nacionalistički apetiti Hrvatske i Srbije još uvijek nisu zadovolj(e)ni, dijelom time što sadašnje stanje i situacija – premda neodoljivo podsjećaju na stanje uspostavljeno 1939. godine sporazumom Cvetković – Maček – takvo jeste samo de facto... za potpuno zadovolj(e)nje potrebno je to definirati i de jure: entititetizirati cijelu ili dio Federacije BiH kao Herceg Bosnu, odcijepiti Republiku Srpsku, a Bošnjake... eutanizirati = smatrati ili učiniti da ih nema ili im dati osjećaj sigurnosti, zbiti ih na lahko kontrolirajući teritorijalni procenat u kojem će većina biti i vladati „muslimani“ te, učiniti sve da se – dijelom iznutra, a dijelom izvana – radikaliziraju i samoosude na propast.

Stereotipiziranja nikada nisu bila dobra, a generaliziranja su redovno pogrešna jer uvijek postoje izuzeci (doduše, uglavnom oni koji potvrđuju pravila). Stoga, ne govoreći o svima nego o mnogima... Koliko ja poznajem etnonacionalne Srbe, oni su ratove pokretali i zbog većih ubleha i manjih laži nego što je to samostalnost Republike Srpske. Koliko poznajem etnonacionalne Hrvate, ako se ne isele i navijaju iz inozemstava, oni će i dalje čekati da vide ko je jači pa će u muljevitom glibu pokušati učabuliti nešto i za sebe. Koliko znam Bošnjake, a njih znam ponajbolje, svi su izgledi da ih njihova friško otkrivena etnonacionalna politika uz silno neznanje i besmisleni merhamet, pomnožene sa diplomatskim i političkim genijem iz „susjednih“ bivših muslimanskih zemalja – poput Endelusa, na koji se tako rado pozivaju – povesti ka sigurnom i toplom okrilju etnički zbijenom bošnjačkom teritorijalnom procentu.

„Dobitnici“ će biti zadovoljni: koliki je toliki je, ali je naš... vladaju naši... ako i kradu, makar nas kradu naši... znamo mi ko su nam prijatelji; jest da su daleko ali makar znamo ko su... i tako dalje, sve ono što smo slušali proteklih skoro trideset godina...

Naravno, ništa od navedenog neće biti moguće bez rata i, naravno, to je jedan od razloga što se ni nakon 25 godina nije prestalo pričati o ratu, a u zadnje vrijeme učestalije i ozbiljnije nego prije.

U neiskrenim odnosima najteže je izreći istinu.

A istina je: ako ništa drugo: siromaštvo, jad i bijeda, iseljavanje, bolesti koje se mogu liječiti samo sakupljanjem sadake i u inostranstvu... strašni slučajevi Memić i Dragičević (nipošto se ne smiju zaboraviti i dvije djevojke ubijene na pješačkom prelazu u Sarajevu Selmu Agić i Editu Malkoč) pokazuju da sve ljude u Bosni i Hercegovini muče isti ili slični problemi koji nemaju nikakve veza na nacionalnom ili bilo kojom drugom politikom te, da među ljudima i narodima – pa i među Bošnjacima i Srbima i Hrvatima – u ovoj zemlji ima puno više ljudskog potencijala koji zalazi daleko iza svih površnosti i trivijalnosti, iza svih opskurnosti susretanja po kafančinama, restoranima, hotelima i raznim vukoderinama, iza svih nelogičnih, nejasnih i neobjašnjivih mega-projekata sa dva ili tri ničim izazvana od(v)ojka za dolje i gore, iza svih autoputeva za nigdje koji preko noći postaju brze ceste za ove ili one najave blagostanja za ovoliko ili onoliko godina...

Ako ne postoji – a ne postoji! – nikakva odgovornost za izgovorenu riječ, mora se uvesti! Pritom ne mislim samo na rastegljivu kategoriju „izazivanja rasne, vjerske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti ili razdora“ krivično kvalificiranu članom 145a Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine... nego prije i poslije svega mislim na laž! Ako ih već nije stid, makar da i njih malo bude strah... bilo čega... makar nekog Zakona.

Jer, sve što su nam do sada prodavali, podmetali, podvaljivali i uporno nas još uvijek ubjeđuju da je to – To! je, ustvari, laž! Male, velike, stranačke, partijske, sistemske, institucionalne, nacionalne, svakodnevne, predizborne, postizborne, kompenzacijske, koalicijske... ali, samo i isključivo laži!

A ljude je sve više strah.