Gdje prestaje stranka, a počinje država: Ima li pilota u avionu 

Vjerovatno ni običnim ljudima nije jasno šta hoće tzv. probosanske stranke osim vlasti. Zna se šta hoće Čović i Dodik. HDZ je nositelj evropskih „vrijednosti“ od '41. do '45. Tu su i Dodikovi obnovitelji tih istih „vrijednosti“, negatori genocida u Srebrenici, vlastite države i svega što miriše na BiH. 

Jednom sam zabilježio da Hrvati imaju jednu stranku i jednu politiku, Srbi imaju dvije stranke jednu politiku. Na ovom bošnjačkom većinskom dijelu ima tridesetak parlamentarnih stranaka i isto toliko politika. Tu negdje se kriju korijeni katastrofe na ovoj trećini države.

Treba podjednako hrabrosti i pameti da bi se sačuvala i gradila ova država. Imaju li naše stranke dovoljno hrabrosti i pameti? Imaju li išta zajedničko osim činjenice da im je zajednička država u kojoj djeluju? Njihove sarajevske centrale su u krugu od stotinjak metara. U tom prečniku od sto metara udaljenosti sijevaju varnice, iskre sukobi, ne prestaju rasprave i svađe, beskrvne i jadne. 

Njihovi dueli su redovne ideološke pričice, jeftine personalne razmirice, samo bijedni verbalni sudari, bez konkretnih i inventivnih prijedloga rješenja za izlaz iz ovog haosa. Jednom davno je slavna Margaret Thatcher rekla:

„Jedina politika je kadrovska politika“. Višegodišnja negativna politička selekcija u BiH napravila je tragedije u svim narodima. Danas to na sve tri strane izgleda kao da avion pun pilota vozi najgori među njima. 

Za potvrdu ovoga treba pročitati njihove stranačke stranice? To je haos, nepismenost, bolesno neznanje i površnost do primitivizma. Ali, oni se i dalje ponašaju kao dovoljni sami sebi. Možda bi nam redom trebali otkriti konačnu istinu: Gdje prestaje njihova stranka, a gdje počinje njihova država? 

Njihove vođe su uglavnom neinventivne i nesposobne i po tome su slični. Sarajevske centrale godinama nisu u stanju imati jedinstven stav protiv negiranja genocida. Nismo čak svjedočili ni jedinstvenom stavu oko ulaska u NATO. Nikada nije bilo jedinstvenog stava oko presuda u Strazburu, od „Sejdić-Fincija“ do „Azre Zornić“ i „Ilijasa Pilava“. Imamo presude iz Strazbura, a neki bi još pregovarali sa Čovićem oko nacionalističkih promjena Izbornog zakona BiH. I ono najteže, što miriše na katastrofu: Dolaze na ovu trećinu izbjeglice u pravom cunamiju, gradovi su nam već zatrpani ovim nesretnim ljudima. Grčka ubrzano prazni svoje izbjegličke centre, Makedonija više nema izbjeglica u svojim smještajima. Oni protrčavaju kroz Srbiju i Crnu Goru. Ubijaju ih, tuku i protjeruju iz RS u federalni dio, na prostor bošnjačke većine. Talasi izbjeglih trpaju se od Tuzle, Sarajeva do Bihaća. I to je, bez sumnje, rezultat nedavnih dogovora Grčke, Sjeverne Makedonije i Srbije. 

Očigledno su u toku dvije već viđene velikodržavne strategije koje podrazumijevaju ubacivanje ovih nesretnika u BiH i blindiranje granice prema Hrvatskoj. Već dugo nema primjerenih reakcija izvršne vlasti i problem će vjerovatno eskalirati u humanitarnu katastrofu sa prvim snjegovima. Doživjet ćemo stravično brukanje BiH i vjerovatno proteste i nerede od ovih ljudi.

 U isto vrijeme naši politički lufteri u vlasti i svojim samoživim strankama i dalje izgledaju kao dovoljni sami sebi, spremni na beskrajne rasprave. Još im niko nije rekao da oni više nisu važni, nego kako će njihovo političko organiziranje rješavati probleme u državi, poput ovog izbjegličkog, koji traži ogromne i temeljite zahvate.

Vide li bar neki od njih gdje ovo vodi? Ima li svjetla na kraju njihovih stranačkih tunela i mozgova? Izbjeglička kriza postaje primjer nesposobnosti bilo kakvog djelovanja i dogovora političkih luftera unutar ove bošnjačke većine.

Nema sumnje da će s ozbiljnijom krizom, kakva je ova s izbjeglicama, izaći na vidjelo svi stranački kriminali i kriminalci. Isplivat će sve nezasitnosti i pohlepe naših nacionalnih uglednika i bajagi patriota. Slijedi bolno buđenje, nakon višegodišnjeg ispraznog i površnog političkog života na ovoj trećini BiH.