Kad i kako smo postali bešćutni idioti

Kao i u većini stvari u ovoj zemlji, nakon samo dva dana od događanja većina ljudi nema pojma ko je u pravu, šta je istina a šta manipulacija, je li riječ o zlostavljanju ili neophodnim mjerama, ko je – od uključenih – veći populista, na šta su sve političari spremni da bi osvojili i sačuvali vlast, je li neki potez povučen iz želje da se stvari izvedu „na čistac“ ili je pak riječ o skupom političko-
propagandnom šokiranju... i šta je ustvari, šta?!

Prije samo nekoliko mjeseci svjedočili smo trodnevnoj histeriji povodom trovanja djece u jednom sportsko-rekreativnom centru. Ni nakon nekoliko mjeseci ništa nam nije jasnije nego što nam je bilo ta prva tri dana. Malo prije toga cijelu zemlju i region obišli su – kako se to sada popularno kaže, postali su viralni – snimci „vaspitačice“ koja naročitim metodama „zavodi red“ među djecom koja jedva da znaju hodati. Između ovih događanja i onoga koje smo svi zaboravili od prije četiri godine (2015) kada je u Sarajevu salmonelom zaraženo ili otrovano nekoliko desetina mališana dogodilo se toliko stvari koje su nam odvukle pažnju s važnih na nevažne događaje da ih nije moguće sve ni nabrojati.

Znam da na pitanja koja želim postaviti odgovor može dati samo neka usko specijalizirana ekipa stručnjaka medicinske struke, budući da ih je u zemlji sve manje, sva ću svoja pitanja svesti na jedno iako znam da će i ono ostati samo retoričko: Kad i kako smo postali bešćutni idioti?

Ima tu svega: bezobzirnog ili pukog konformizma, drskog ali funkcionalnog oportunizma, bahatosti ili pak svijesti da je tako kako je i da je malo moguće učiniti da se bilo šta promijeni? No, zašto
pristajemo na sve i zašto svi – čast izuzecima koji potvrđuju pravilo – sve šutke podnosimo? Možda je nekad bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri. Mnogi griješe iz straha da ne pogriješe. Često zbog straha pred nekim zlom upadamo u još veće zlo. Jer, strah je ubica uma, mala smrt koja donosi potpuno brisanje. Tamo kuda prostruji strah ne ostaje ništa. A nasilje je najbliži srodnik straha. Uostalom, tako... "[U]tjerivanjem straha od Drugih / vođe su majstorski probudili u svakoj ptici nagon / da se svom jatu vrati." (Marko Vešović, Uštap u vodi)... Ako je strah...kakav strah?! Otkud strah?! Od koga ili čega strah?!

Je li taj strah koji nas nagoni i sprječava racionalan ili iracionalan? Je li proizvod stvarne prijetnje ili još stvarnije prijetnje o kojoj se sve glasnije šapuće... smještanja, namještanja i „pakovanja“?! Kakvog smještanja, namještanja i kakvog „pakovanja“... od koga i kome? Koji se vitalni nacionalni interes brani smještanjem, namještanjem i „pakovanjem“?! Zašto živimo u strahu? Od bilo čega... od supružnika, od rođenog djeteta, revizora, policajaca u uniformi i onih u civilu, slučajnog nasilja i namjerne potvore, lažne optužbe i glasine, suda, tužilaca, advokata i sudija, prelaska preuskih ili preširokih ulica, prekratkog zelenog na semaforu, stalnih tajnih poskupljenja, prijetnji novim sukobima i starim ratovima? Želimo li zazirati od namrštenih prolaznika, od ljudi koji sjede za stolom iza naših leđa, od onih koji nam preblizu stoje u tramvaju dok komentiramo hladnoću i skupoću, loše vrijeme i slabo grijanje, nestašicu vode... želimo li se osvrtati oko sebe prije nego progovorimo ili nešto izgovorimo?

Želimo li se dovesti u situaciju da nam glas zadrhti kad trebamo progovoriti jer nam posao, karijera, egzistencija, život... ovisi o autoritetu koji prekriženih ruku stoji ili sjedi iza vas? Želimo li šapatom povjeravati kako se ne slažemo sa općeprihvaćenim mišljenjem, poluglasom izražavati čuđenje kako je moguće da u gradu u kojem je statistički najviše zaposlenih neko traži da se
otvore još dvije javne kuhinje... Želimo li da naša policija čuva njihove vile od nas, a nas ni od uličnih razbojnika, otimača tašni, džeparoša i naoružanih maloljetnih pljačkaša? Želimo li biti dijelom cjeline u kojoj se manjak znanja, vjere i zrelosti nadoknađuje i nadomješta viškom kilograma, oholom agresivnošću i fanatizmom? Želimo li da nas „postrojava“ maloumni junoša kojemu su broj zuba i koeficijent inteligencije otprilike istoznamenkast broj?

Želimo li živjeti u društvu koje se temelji, gradi, obdržava i projektira kao razjednica (suprotno od zajednica) ljudi koji žive jedni pored drugih, rade ili ne rade, posjećuju se ili ne posjećuju, ne pozdravljaju se i ne selame... i beskrajno se mrze? Želimo li živjeti u zemlji u kojoj će bilo ko bilo koga tlačiti zbog bilo čega u naše ime? Želimo li više biti onaj koji maltretira ili onaj koji je
maltretiran... onaj koji uskraćuje prava ili onaj kome su prava uskraćena? Želimo li biti dio naroda koji svoju ravnopravnost i jednakopravnost ostvaruje na račun svih ostalih, a naročito onih iz toga naroda koji se ne slažu sa takvom „politikom“? Želimo li živjeti u okruženju u kojem su oni što se ne slažu u krivu i uvijek krivi? I, konačno, želimo li živjeti u društvu u kojem tuđa djeca neće imati istu priliku, jednaku šansu, fer startnu poziciju kao naša djeca, a neka druga djeca nikada uopće neće imati priliku?

Čovjek ne može da eliminira sve reakcije straha – svako se štrecne kad se vrata zalupe. Ali, zašto, zaboga, želimo živjeti u strahu? Svašta smo prošli. Ni gluhonijemi više nisu sigurni sporazumijevati se svojim znakovnim jezikom... bilo ko bi ih mogao pogrešno shvatiti, protumačiti i optužiti za vrijeđanje nacionalnih osjećaja ovih ili onih... a oni koji doista vrijeđaju sve, od inteligencije do obraza, nikome ne polažu račun ni zašta... Doduše, sve do jednom. Naravno, sve su to glasine, kuloarske priče, poluinformacije koje dolaze odnekud niotkud... ali i da ih nije neka nelagodna atmosfera i čudan muk koji narušavaju samo ista nelijepa lica koja gledamo već desetljećima kako glasno i potmulo spominju brojeve i procente, ubjeđuju nas u nevjerovatno dok iza zabrinutih i / ili bahatih izraza lica kriju (o)smijeh... proizvodeći osjećaj nemira, nereda i straha!

U Bosni, doista, vrijeme kao da teče unazad. I kao da se sa svakim mjesecom i godinom koju ispratimo nekako demonski vratimo nekoliko desetljeća ili stoljeća unatrag. Ili kao da smo upali u neki vremenski vir i stalno se vraćamo na početak prve od iste četiri iste godine i svaki put iznova preživljavamo iste strahove, panike, užase... Jasno mi je čega se oni boje: strah je osobina onih koji misle samo na sebe; bogatstvo koje predstavlja izvor njihovog utjecaja, moći, samopoštovanja, ugleda... Svega što misle da jesu i što ih čini time što jesu trebalo bi da se stiče znojem, a budući da to nije posrijedi te da oni su ljudi koji od svog bogatstva nemaju ništa osim straha da ga ne izgube, jasno mi je zašto i zbog čega su oni u strahu i koliko su nas spremni žrtvovati da bi zaštitili ono što su stekli. 

Na kraju, nisu prezali ni da nas žrtvuju da bi stekli, zašto bi se onda, ustručavali učiniti to ponovo. Ali mi nije jasno čega se mi bojimo da učinimo sve da vladavinu straha zamijenimo vladavinom
prava? Dokle god je straha – nema slobode; od straha smo postali, a bez slobode zauvijek ćemo ostati bešćutni idioti.