Zašto je Čovićeva gubernija odana Rusiji, a ne NATO-u

Dragan Čović se prije četiri dana susreo sa ambasadorom Rusije u BiH Petrom Ivancovim i onda rekao jednu paradoksalnu tvrdnju da je socio-ekonomski razvoj i dijalog ključni za ostvarenje uspjeha u integracijama BiH u EU i NATO. Ruski ambasador je dodao „da će nastaviti da se zalaže za suverenu i razvijenu BiH, zemlju sva tri konstitutivna naroda, kao i za poboljšanje postojeće privredne i političke saradnje“. Bilo je ovo nešto što do sada nismo ni gledali ni čuli od istih aktera. Šta se krije iza ovih paradoksalnih stavova, nismo do sada saznali od naših brojnih medijskih mislilaca. 

Sadašnji ruski ambasador Ivancov vrlo rijetko ili bolje reći nikako nije pokazivao dobru volju prema političkom Sarajevu kao prema Dodiku i Čoviću. Posljednjih godina evidentni su dobri odnosi Ruske Federacije i Republike Hrvatske. Vjerovatno zato je stalna i nedvosmislena podrška ruskog ambasadora Petera Ivancova Draganu Čoviću i HDZ-u BiH, glavna linija ruske politike prema BiH? Nakon potpisa na ANP, šta Ivancov danas može misliti o Dodiku, a onda i o njegovom glavnom političkom savezniku Draganu Čoviću?

Ivancov se do sada ponašao samo racionalno politički prema ovoj dvojici, oslanjajući se na neke historijske veze i činjenice. To je, nažalost, samo još jedna od brojnih atavističkih politika koje vršljaju Bosnom i Hercegovinom. HDZ je, prije svega, nastao kao odgovor hrvatske emigracije na ideju nezavisne države Hrvata. Franjo Tuđman se u stvaranju države ponajviše oslanjao upravo na podršku od hrvatskih emigranata. Tuđmanova Hrvatska se, devedesetih, ekonomski oslanjala na saradnju sa Rusijom, a u Vladu su najčešće ulazili biznismeni koji su imali dobre poslovne veze sa ovom velesilom. Tako je bilo sve donedavno kada je buknula afera Agrokor i kada je ovaj megakoncern evidentno spašen kreditima ruskog moćnog Sberbanka od, čak, milijardu i 200 miliona eura. Naravno, takvo zaduženje nije moglo proći bez odobrenja države, niti bez velikog geostrateškog interesa. 

Evropsku uniju i SAD zbunjuju neobične moćne političke, ekonomske i svake druge veze Republike Hrvatske sa Ruskom Federacijom. Rijetki znaju da u tim odnosima ima i neka dublja historijska pozadina? Kako rekosmo, posebno je to nepoznato ovdašnjim političarima i, nažalost, političkim analitičarima. Činjenica je da je ruski politički vrh podržavao prve dogovore Tuđmana i Miloševića ujesen 1990. godine. Nakon rata koji je „prosijao“ i krvavo podijelio Srbe i Hrvate u unutar njihove dvije države, Bosna i Hercegovina se našla kao mjesto jedinstva ova dva velikodržavna ideologa. Ruska politika je često i nekritički podržavala politiku Tuđmana i Miloševića prema BiH. Jednako tako je duže vrijeme njegova ekselencija ruski ambasador Peter Ivancov nekritički podržavao stavove Dragana Čovića i Milorada Dodika, pa i kada su otvoreno djelovali protiv svoje države Bosne i Hercegovine.

Srbe i Ruse veže davno historijsko prijateljstvo. Veze Rusa i Hrvata su novije, ali jednako čvrste i sežu u neke odnose od prije četrdesetak godina. Povjesničar prof. dr. Tvrtko Jakovina otkrio je u arhivu nekadašnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Josipa Vrhovca dokument iz 1980. o susretu Budimira Lončara, ambasadora Jugoslavije u SAD-u, i Zbigniewa Brzezinskog, savjetnika američkog predsjednika Jimmyja Cartera, koji dokazuje tvrdnje da je 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća Sovjetski Savez, s Leonidom Brežnjevom na čelu, tajno potpomagala hrvatsku političku emigraciju na Zapadu u borbi protiv Jugoslavije.

U ovom dokumentu stoje zapažanja Lončara: „Brzezinski je u problematiku bio dobro upućen. Osobno nespreman na popuštanje Moskvi, potvrdio je da je tačna teza kako "aktivnost ekstremne emigracije najviše koristi sovjetskim intencijama". Potom Lončar prenosi: "U strogom povjerenju mi Brzezinski kaže kako su otkrili da su sovjetske službe involvirane, čak i financijski, u aktivnosti jugoslavenske ekstremne emigracije. Imaju nepobitne dokaze da sovjetske službe podržavaju i podstiču aktivnost ustaških emigrantskih grupa u Njemačkoj i Austriji.

Sada ovo istražuju u SAD-u. Razgovarali su u nekoliko navrata u Savjetu za nacionalnu sigurnost o tome u okviru formiranja odnosa prema Jugoslaviji“... O tome se bez ustručavanja pisalo i usred Sjedinjenih Država u emigrantskom listu „Hrvatska borba“, koji je izlazio u Washingtonu. 

Hrvatsko revolucionarno bratstvo iz Australije, u jeku ovog prevrata u emigraciji, ranih sedamdesetih je istaknulo plakate: "Bolje sovjetska Hrvatska nego američka Jugoslavija". Dr. Branimir Branko Jelić je bio jedan od najuglednijih i najmoćnijih hrvatskih političara u emigraciji. Dr. Jelić, predsjednik Hrvatskoga narodnog odbora (HNO), otvoreno je govorio da su Hrvati izdani od politike Zapada, koja ih je klasificirala saradnicima nacizma i fašizma. On tada pravi šokantan zaokret  hrvatske emigracije prema Sovjetskoj Rusiji. Prema tvrdnjama ozbiljnih istraživača dr. Jelić je u jednom pismu generalnom sekretaru CK SSSR-a Leonidu Brežnjevu ponudio jedno ostrvo u Jadranu, (prema saznanjima Krk), te aerodrom Mostar (otvoren 1965.) za vojno prisustvo i instaliranje raketnih sistema, ako bi Hrvatsku oslobodili od režima Josipa Broza.

Bio je to dosta rizičan pokušaj novih veza. Jelić je na ovim emigrantskim sastancima držao niz govora u kojima više nema nijednog antikomunističkog ispada. Čak se i ti skupovi nazivaju „plenumima“, a novi saveznici nazivaju „naša sovjetska braća“.      

Večernji list, 20. novembra 2011. godine donosi razloge Jelićevog 'ruskog rizika': „Sovjeti nisu jedini tražili prostora u jugoslavenskim sukobima. Aktivirali su se i dijelovi hrvatske emigracije, nekad po svom nahođenju, a nekad po potrebi raznih obavještajnih službi. Dragutin Haramija, predsjednik tadašnje Vlade SR Hrvatske, 2. decembra  1970., šalje pismo Mitji Ribičiču, predsjedniku Savezne vlade, u kojem optužuje obavještajnog operativca Đuru Pintarića iz jugoslavenske vojne misije u Berlinu, da širi insinuacije po kojima je hrvatsko vođstvo u dosluhu s emigrantskim liderom dr. Brankom Jelićem, koji je navodno uspostavio kontakte s Moskvom. U perspektivi ovih „kontakata“ bila bi neovisna Hrvatska, pod komunističkom upravom, od Trsta do Drine, unutar sovjetskog lagera i sa socijalizmom sovjetskog tipa. Zauzvrat, SSSR bi dobio vojne baze u Mostaru i kod Rijeke. Izvor ovih tvrdnji bio je Jelićev pomoćnik Velimir Tomulić, zapravo agent jugoslavenske obavještajne službe“, piše Večernji list.

Ove tvrdnje Večernjeg lista, nisu u skladu sa tvrdnjama Bože Vukušića, publiciste koji se desetljećima bavio hrvatskom emigracijom. On piše da je Tomulić agent CIA-e. Za druge poznavaoce prilika Tomulić je bio daleko iznad obavještajnog miljea. U nekoliko navrata on je u medijima potvrdio saradnju dr. Jelića i Rusa.  

Portal Hrvatskog kulturnog vijeća u maju 2010. godine podsjetio je na te dane: “Ima znakova da je pok. dr. Branko Jelić primao iz Zagreba ne samo povjerljive informacije, već prihvaćao i mnoge sugestije za političke poteze, među ostalim i za svoj novi politički kurs traženja veza s kojom od istočnoeuropskih komunstičkih zemalja (Varšavskim paktom, op.a.) i preko nje sa "Sovjetskim Savezom“. „Express“ u jednom tekstu od 2. juna 2015. tvrdi : „Rusija je, inače, ‘70-ih i ‘80-ih godina surađivala i s hrvatskom emigracijom, pa i onom doista ekstremnom. Dr. Branko Jelić kotirao je kao suradnik sovjetskih službi, a Tito se prilično plašio udara Rusa oslonjenih na separatistički raspoložene hrvatske organizacije – tu je vidio veliku opasnost“.  Dr. Branko Jelić je ponukan događajima u Hrvatskom proljeću napisao otvoreno pismo Vladimiru Bakariću, tada najmoćnijem hrvatskom političaru, sa nekoliko pitanja.

Zadnje u nizu je bilo da li on može “zanijekati da je jedno izaslanstvo hrvatskih komunista otišlo u Sofiju tražiti pomoć od Bugara i da su zajedno s njima otišli u Moskvu tražiti obnavljanje Nezavisne Države Hrvatske?“

Petog maja 1971., Branko Jelić je u Zapadnom Berlinu jedva preživio atentat, sa više od stotinu rana od nagazne mine postavljene pod pragom svoje ljekarske ordinacije. Od posljedica  ranjavanja Jelić je umro godinu dana kasnije, u maju 1972. Prije devet godina Portal Hrvatskog kulturnog vijeća potvrdio je “tajne kontakte dr. Branka Jelića sa stanovitim diplomatskim krugovima istočnog komunističkog bloka i njegovo otvoreno približavanje Moskvi preko hrvatske države“.

Godinama poslije brojni autori i svjedoci su potvrđivali ovu rusku i hrvatsku emigrantsku vezu.  Tomislav Krolo objavio je knjigu “Hrvatski politički emigrant 1941.-1991.”. Piše o stanju u HNO-u nakon smrti Branka Jelića. Opisujući početak djelovanja HNO-a, autor navodi da je Branko Jelić poduzimao inicijativu da razgovara s predstavnicima SSSR-a o uspostavi nezavisne i neutralne Hrvatske… Krolo tvrdi da je ova Jelićeva inicijativa imala odjeka u redovima hrvatske emigracije pa je, po njemu, Velimir Tomulić, glavni i odgovorni urednik lista Hrvatska država, 1971. osnovao Savez komunista Hrvatske u Zapadnoj Njemačkoj te pokrenuo list Socijalistička Hrvatska.”

Bože Vukušić u svojoj knjizi “Tajni rat Udbe“ potvrđuje da je Tomulić sa Tomom Sedlom „osnovao inozemnu sekciju Saveza komunista Hrvatske. Organizacija je pokrenula list „Socijalistička Hrvatska“. Taj list je promicao prosovjetski socijalizam , a budući da je Zapad obilato pomagao Jugoslaviju „Socijalistička Hrvatska“ je pisala da Hrvati trebaju tražiti pomoć i savezništvo na Istoku, budući da je Moskvi  u interesu slabiti Jugoslaviju i uništiti titoizam“, napisao je Vukušić i potvrdio prorusku politiku dr. Jelića: „Prvo veće iznenađenje, a onda zbrku i polemiku, izazvao je u hrvatskom iseljeništvu list „Hrvatska država“, kad je dotašnji žestoki antikomunist dr. Branko Jelić objelodanio svoje navodne dodire sa službenim predstavnicima Sovjetskog Saveza, odnosno Varšavskog ugovora“, piše Vukušić.

Ništa se promijenilo nije. Danas je Dragan Čović stalni posjetilac ruskog ambasadora i bit će svakako omiljeniji od Dodika koji je odnedavno bačen u vatru zbog prihvatanja puta Bosne i Hercegovine u NATO. Aleksandar Vučić, koji ga je gurnuo na taj put, sinoć je progovorio kineski. Bez prijevoda. Za svaki slučaj.