Ili, proći će i ovaj zulum, ako Bog da.
Kada jedan vjerski službenik i visoko pozicionirani „vojnik stranke“ (kako se u zadnje vrijeme vole predstavljati) koja se glasno poziva na njegovanje tradicije muslimanskog kulturnog naslijeđa i
ustrajavanje na putu jednog od utemeljitelja suvremene Bosne i Hercegovine, ali i visokopozicionirani činovnik vjerske Zajednice, uz sve to musliman, demokrata i višedecenijski zastupnik nacionalnih i svih drugih interesa, svijetla obraza, javno ustvrdi da je otkrivanje kupovine glasova, ucjenjivanje egzistencijalnim minimumom, radnim mjestom, namještanje izbora (makar i unutarstranačkih i kantonalnih) i pritom pozivanje na Boga, Uzvišenog... odnosno, potpuni gubitak etičkog i moralnog kompasa, pronevjeravanje i iznevjerenje svega povjerenog i kaljanje obraza samo „mali zemljotres“ za njegovu stranku ne usuđujem se ni pomisliti šta je za njega veliki... tada je sasvim normalno da mlada Hrišćanska i nezavisna socijaldemokrat(kinj)a sebi za pravo uzme da predsjednika stranke i člana Predsjedništva države, jednog od onih koji na svaki način onemogućavaju bilo kakav normalan život u ovoj zemlji ali ga usprkos svemu što znamo i pretpostavljamo, anonimni „šef kabineta“ (isto musliman) koji se „nije umorio od pucanja“ (usput, ne kaže se „pucao“ nego „pukao“), proglasi svojom „milom majkom“... održi čas vjeronauke u Parlamentu BiH i jednog čovjeka proglasi bogom i – koliko se ja razumijem u religiju i politiku uspostavi novu religijsku zajednicu ili makar, kult!
Ako je to moguće (a jeste!) i normalno (očigledno da jeste!) onda ne treba da čudi da u zemlji u kojoj su takvi ljudi predstavnici respektivnih naroda, ovlašteni tumači vjerskih, primjeri religijskih i
istaknuti zagovornici političkih istina, zastupnici nacionalnih interesa respektivnih naroda koji smatraju da je ogromnoj većini njihovih podanika za život sasvim dovoljno 365 KM mirovine...sasvim je normalno da polovina stanovništva živi na rubu egzistencije, da oko 128.000 djece uvečer liježe i ujutro ustaje gladna, da roditelji njih oko 40.000 nemaju ni minimum sredstava za život (pa ni
onih 15 do 45 KM dječjeg dodatka, da se preko 30.000 djece u dobi ispod sedam godina ne sjeća kad je zadnji put jelo... (u zemlji) u kojoj se svaki javni posao plaća najmanje dvostruko od tržišne cijene i samo Bog zna koliko puta skuplje od stvarne vrijednosti, (u kojoj) netragome nestane 8 milijardi (osam hiljada miliona) prikupljenih od nas na ime putarina i akciza za gorivo (one na duhan da ne spominjemo), (u zemlji) u kojoj ima 3400 parafiskalnih nameta... da se trojica premijera usaglase da će o svjetskom problemu, pandemiji virusa za koji nema lijeka, razmišljati tek od prekosutra!
Naravno da je sve gore rečeno najjeftiniji i najcrnji populizam... Naravno da je svaki spomen bilo kakve socijalne pravde, sadržajnijeg, kvalitetnijeg ili makar, sigurnijeg življenja, jeftinijeg zdravstva
ili besplatnog školovanja, bilo čega što ima prizvuk boljeg života unaprijed kriminaliziran kao uostalom, i sve što može ukazati da postoji bolje i drugačije od ovoga i preči interes od etno-nacionalnoga te je stoga, baviti se ovim temama pored toliko ozbiljni(ji)h, da ih ne nabrajam ali opisno, nadmetanje dvojice u pišanju u dalj, uglavnom preko međuentitetske linije, dok treći pokušava iskoristiti gužvu i zapišati svoj entitet... jednako je uzaludno ili makar, približno besmisleno kao u eri svemirskog turizma baviti se genetskim modificiranjem lubenica da rastu bez košpica, objašnjavanjem Bošnjacima da Elvis nije muslimansko ime ili pak preventivom tamo neke pandemije izazvane bajom od koje se može zaštititi pranjem ruku i nošenjem maske „protiv krečenja“!
„Količine“ i razmjere ozbiljnog pojedinačnog i kolektivnog ludila i još ozbiljnije drskosti i bezobrazluka političara odavno ne iznenađuju nikoga osim potpuno neinformiranih, beznadežno optimističnih i predstavnika međunarodne zajednice koji nas ubjeđuju da se problemi u ovoj zemlji mogu riješiti samo dogovorom unutrašnjih političkih subjekata ne shvatajući ili, ne želeći shvatiti da je suština problema koje ova zemlja ima upravo ti unutrašnji politički subjekti i da je sve ovo ustvari, rezultat njihovog dogovora. Normalno je to i očekivano imajući s jedne strane na umu da oni – predstavnici međunarodne zajednice – svoj smisao i egzistencijalni minimum ostvaruju u zemljama poput ove i sa „političarima“ poput naših. A sa druge strane, isti su to ljudi... istog zaleđa, istog „iza čela“, istog unutarnjem besmisla, beskoristi i bespotrebnosti kao i ovi naši, samo što su razmjere drugačije.
Kako god ovi „naši“ imaju srca ne znati za djecu i ljude koji skapavaju od gladi, bolesti i neimaštine (a sve je tako jednostavno rješivo)... tako ni za one „njihove“ pandemija nije 815 miliona gladnih i 600 miliona žednih, dnevna stopa od 20.000 umrlih od kojih je oko 8.000 djece uglavnom u dobi od jedne do pet godina, milioni onih koji umiru od najjednostavnije izlječivih bolesti i samo Bog zna koliko obespravljenih i ugnjetenih... To se njih ne tiče jer ih ni na koji način ne dodiruje. I to nisu ni globalni problemi niti pandemija jer su daleko, situacija se može kontrolirati, kao što se i kontrolira i tako dalje...
No, kad na njihova vrata pokucaju desetine i stotine hiljada tih istih gladnih, žednih i ugnjetenih ili radije, kad se ispod vrata provuče baja koju ne mogu kontrolirati koja niti se može kontrolirati, niti se može liječiti, za koju još niko ne zna odakle dolazi i kuda sve „ide“ onda se situacija drastično mijenja... Onda je i pandemija, i globalni problem, i katastrofa biblijskih razmjera...Nisam zlurad i ne želim biti ciničan ali sve me ovo podsjeća na onaj prastari vic u kojem su jednog vjerskog službenika koji je često obavljao vjerske obrede povodom smrti pitali: „Umire li narod?“ „Pa, eto... miruca pomalo“, odgovarao bi. A kad se smrt jednog dana primakla njegovoj ženi, sav usplahiren istrčao je iz kuće, vičući: „Pobogu braćo... pomagajte... pomrije sav svijet!“
Ne znam pouzdano ali, nekako mi se čini da po istom obrascu i „mali zemljotres“ postaje veliki.