Poslije aplauza podrške zaustavimo sistem koji protjeruje elitne vojnike u bijelom

Aplauzi odjekuju svijetom. Podrška, u prvom redu doktorima i ostalim medicinskim ratnicima, policiji i drugima što rade dok smo mi u kućnom pritvoru. A i bolje je biti u pritvoru, nego na respiratorima.

Aplauzi već ustaljeno u 20 sati odjekuju mojom mahalom. Sve više raje izlazi na prozore. Plješću i po ne koliko minuta. I ovi mlađi, valjda od naboja zbog zatvorenosti sve su glasniji s jedinog sigurnog prostora u doticaju s komšilukom, s balkona i prozora.

Čini se da u poganom vaktu znamo cijeniti ljude koji se bore za nas. Predsjednik jedne susjedne zemlje reče da je ta zemlja u ratu s nevidljivim neprijateljem.

Neprijatelj je koronavirus, a iako su susjedi izveli vojsku, a mi policiju na ulice, postoji pak ona elitna garda protiv tog neprijatelja.

Heroji u bijelom vode rat prsa u prsa s čudom koje ovaj moderni svijet nije zapamtio. I hvala im, zaslužuju mnogo više od aplauza.  

Ja nekako svake večeri poslije aplauza šutim par minuta. Sjetim se onih elitnih vojnika u bijelom koje smo protjerali, takoreći ostavili na cjedilu. Šutjeli smo i gledali kako nam ti vojnici odlaze, a danas nam je svaki do njih potreban.

Takve stručnjake svijet čeka odriješenih ruku. Ne pitaju ih koja su stranka, nacija, etnitet i etnitet, vide ih na djelu i suhim zlatom plaćaju.

Jednog takvog dobro sam zapamtio maja 2018. Znate, dan u intenzivnoj njezi mnogo je duži od ovog u karantinu. U toj intenzivnoj živ si, budan, a ležiš i od svih opcija ostaje ti da gledaš i slušaš. Nešto kao vještačka smrt.

Sat kao da stoji, a i svejedno ti je jeli noć ili dan. Mirno ko u raju. Čuješ poneki glas koji ničim izazvan pita koji je dan, kakvo je vrijeme vani i slična pitanja. Pita da bi osjetio da nije sam, ništa više.

Te noći, rajska tišinu razbila je pometnja i lupanje vrata. U intenzivnu njegu uvlače nekog na onom hladnom pokretnom stolu. Svi negdje žure. Telefoni zvone.

Čujem, pošto mi je to jedna od dvije opcije, kako neka starija gospođa u bijelom mantilu govori da je to momak iz Travnika, da su ga u tom gradu doktori stavili u vještačku komu. Sestre odgovaraju stiže doktor.

“Momak je 86. godište, došao kući, pio sa ženom kafu i samo pao”, nastavlja gospođa u bijelom mantilu.

Doktor je došao, prepoznajem ga, par dana prije bio je u viziti. To je doktor Kemal Dizdarević. Čita neke papire s kreveta onog mladića iz Travnika. Sestrama govori da zovu dežurne doktore i da se pripremi operaciona sala.  Odlazi, ali kroz 15-ak minuta se vraća.

“Otkrio sam…”, pa objašnjava šta je tom mladiću iz Travnika. “Je li spremna sala, jesu došli svi”, pita sestre, koje odgovaraju da čekaju još nekog, zaboravih mu ulogu u ovoj priči. Ali sjećam se da je dolazio iz Vogošće. Doktor Dizdarević naređuje da voze pacijenta u salu. Opet je buka, opet lupaju vrata. Ali to vam je u intenzivnoj kao dobra muzika. Predugo ste u tišini, pa vam svaki zvuk predstavlja neku novu nadu.

Zaspao sam. Ali san je proletio kao tren. Bude me, opet neka gospođa u bijelom mantilu prekida mi san. Pitam koliko je sati, kaže 4.30. Opet su, kao i prethodnih noći došli da mi vade krv. Kog đavola toliko testiraju pitam se. Gospođa u bijelom završila svoje, pakuje onu bočicu moje krvi, bocka me u prst za još malo. Odlazi. Vidim sestru za pultom i dozivam je. Pitam za momka iz Travnika.

“Dobro je. Doktor je odlično procijenio situaciju”, govori i objašnjava da mu je nešto kao vena u mozgu puklo. Ne razumijem se baš u medicinu, pa ne bih objašnjavao. “Ostavili smo ga u komi, ali mislim da će biti dobro”, odgovara sestra i tjera me da spavam.

Slaveći u sebi medicinu i doktora Dizdarevića bio sam sretan kao da mi je taj mladić iz Travnika neko najrođeniji.

Par mjeseci poslije stiže vijest Dizdarević napustio KCUS. Prvo što mi je palo na pamet bila je noć koju sam vam opisao. Pitao sem se ko može otjerati takvog znalca. Zbog čega?

Odgovor ni danas ne znam. Ne samo za Dizdarevića, nego i za sve ostale koje smo protjerali iz bijele garde, jedine koja se može boriti protiv vidljivih i nevidljivih zdravstvenih neprijatelja.

Ljudi, nikada neću reći da su oni koji su ostali na KCUS-u svi loši i neznalice. Dvojica od tih koji su ostali operisali su me. Jedan me primio na odjel i ulio mi nadu da će sve biti ok. Drugi mi je uspostavio dijagnozu za 5 sekundi, nakon vizite se vratio i rekao da će me on operisati. Do su doktori Eldin Burazerović i Ibrahim Omerhodžić. Nikada im neću moći biti dovoljno zahvalan.

Ali, zašto? Zašto da prorjeđujemo našu medicinsku pamet. Zašto su nam viška oni koje svijet priznaje i divi im se. To mi nikada nije jasno. Ljudi, Bog odlučuje ko će živjeti a ko umrijeti, ali u situaciju između doktori su x faktor. Zašti ih tjeramo.

Još jedna situacija nagnala me na ovaj tekst. Doktor Emir Solaković nedavno je na jednoj televiziji do kosti ogolio odnos nas i našeg sistema prema doktorima.

Ukazao je na činjenicu da mi sada, kada je zagustilo, zovemo doktore iz penzije da pomognu. Te ljude sistem je s ispunjenim uslovima za penziju odbacio i zaboravio sve što su dali ovom društvu. Sada ih licemjerno molimo da se vrate.
“Svijet takve ljude drži u blizini. Koristi njihovo znanje i iskustvo. Jer neko ko je radio 40 ili više godina ima neprocjenjivo iskustvo. To je velika pamet. Zašto se odričemo takvih, zašto ih odbacujemo. Umjesto da im damo neku paru da nam uvijek budu pri ruci, tako pomognemo i njima da ne žive samo od penzije”, poručio je dr. Solaković i rekao nam istinu od koje okrećemo glavu.

Aplauz je podrška, ali hajde da iz svega izađemo pametniji. Da zaustavimo sistem koji nam protjeruje pamet iz države.

Jer, svakom od nas nekada zakuca zao čas, a život nam ovisi od njihovih ruku i znanja.

Zato, poslije aplauza šutimo minutu, za nas koji smo ostali, u društvu koje je protjeralo vrhunske doktore - elitne vojnike u bijelom.