Svi naši strahovi u vremenu pandemije

Otkako je zagospodarila globalna pošast, koju odnedavno poznajemo kao korona virus, životi i zdravlje su nam, kažu, u rukama struke. Nemam ništa protiv – pošto se
trudim da budem lojalan građanin, a pritom nemam blage veze o izazovima savremene medicine, ne preostaje mi ništa drugo nego da slušam savjete struke u nastojanju da se nekako mimoiđem s virusom ili bar da što duže odgodim taj susret.

Ne čini mi se besmislenim da hodam okolo s maskom i rukavicama, a moram - po prirodi posla. Nemam luksuz da se sad mogu utamničiti u stanu i sedmicama prkositi virusu kroz zatvorene prozore. Nisam ni protiv unutrašnje organizacije, koju je među naša privatna četiri zida preventivno uspostavila moja supruga sa svojim veoma  izraženim smislom za svaku vrstu dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije (virusi i bakterije se u našoj kući ni prije pandemije nisu mogli zadržati ni na slici u udžbeniku biologije) – čim prekoračim kućni prag i uđem u naš dom, čeka me korjenita i sveobuhvatna dekontaminacija, od cipela, preko odjeće, pa sve do frizure, a o rukama i licu da se i ne priča.

Istančala nam je koža od silnih pranja, pa djeluje poput onog materijala od kojeg se prave ove famozne rukavice, koje su nam posljednjih sedmica postale neizostavni dio stajlinga.

Doduše, kad bih u toj primarnoj društvenoj grupi, koja se zove porodica, nekim čudom ja bio ministar zdravstva ili bar unutrašnjih poslova, sigurno bi te mjere bile daleko fleksibilnije, ali pošto su kućni resori višom silom drugačije podijeljeni, preostaje mi samo da se što bezbolnije, savjesno i disciplinovano ugradim u propisane mjere društvene samozaštite u porodičnom okruženju. Međutim, koliko god se čovjek trudio da bude lojalan i vjeruje institucijama i mjerama koje one propisuju, u neko doba počinju da se javljaju ozbiljne pukotine u shvatanju trenutnog stanja. Taj nemir obično ulovi čovjeka kasno naveče u tami policijskog sata, štipa ga i podbada sa svih strana baš onda kad nema mogućnosti da u razgovoru s nekim skrene misli na neku drugu stranu.

Unutrašnje dileme, pitanja i zebnje rastaču čovjeka tako temeljito kao da je u najmanju ruku Ahmet Šabo iz romana Meše Selimovića, odgovora nema, a noć mračna, duga i široka, nigdje joj kraja...

Jeste, brojke pokazuju da su institucije raznim restriktivnim mjerama zadržale situaciju u rukama i spriječile ono što medicinski stručnjaci zovu eksponencijalnim povećanjem broja zaraženih i što sedmicama gledamo u Italiji i Španiji, gdje je dobar dio nacije polegao kao snoplje jer su te prve prioritetne mjere, koje mi imamo, kod njih izostale. Ali već poslije prvih press-konferencija u mnoge od nas uselio se crv sumnje: sve više izgleda da vlasti ovim mjerama zapravo i ne mogu zaustaviti širenje virusa i to dobro znaju. Njihov prevashodni cilj je spriječiti da oni kojima je suđeno da se zaraze ne osvanu masovno, u desetak-petnaest dana, na pragu domova zdravlja i kliničkih centara, nego da se taj priliv jednostavno rastegne na više mjeseci kako bi zdravstveni sistem nekako uspio izbjeći potpuni slom pod teretom pandemije.

Drugi, možda i najbolniji element cijele krize oko korona virusa zapravo i nije dilema, nego jedan nepremostivi okean deprimirajuće neizvjesnosti – niko ne nudi pouzdaniji
odgovor koliko će pandemija trajati. Pojedini istaknuti psiholozi upozoravaju da nije daleko ona prelomna tačka kad ljudi postaju očajni jer ne naziru kraj, a u takvim
rovitim kolektivnim raspoloženjima situacija može eskalirati na najrazličitije načine od kojih nijedan nije pozitivan. Ljudi su već izgubili povjerenje u one tvrdnje kako su
kritične naredne dvije sedmice jer se takve prognoze ponavljaju iz sedmice u sedmicu, a raspleta nema ni na vidiku.

Možemo se mi truditi koliko nam je volja da bespogovorno prihvatamo polovična objašnjenja i masu brojeva koje svaki dan slušamo, ali svašta čovjeka ždere unutra
kad nasluti da pravih objašnjenja nema. A nema ih... Nismo stigli ni da razjasnimo da li nam zaista pomažu maske i rukavice, kako tvrde jedni, ili nam prave više štete
nego koristi, kako se može čuti od drugih krugova iz iste branše, a već su nam za vrat skočile druge vrlo zabrinjavajuće dileme. Nema ni pet-šest dana otkako su nam
ovi iz institucija, nadležnih, dabome, pričali hvalospjeve o tim dekontaminirajućim, dezinfekcionim tunelima (osvanuli su preko noći pred brojnim institucijama), a već su
ih počeli povlačiti. Kažu, nije utvrđeno da li štete zdravlju čovjeka.

Drugim riječima, imamo jednostavan izbor – da nas skrši korona virus ili da ga preduhitrimo tako što će nas razoriti otrovne supstance iz tih hemikalija, koje su tu da nas zaštite od virusa! Nije običnom čovjeku, prestrašenom razmjerama pandemije, nimalo jednostavno slušati dva stručnjaka iz dva entiteta, sa istim kvalifikacijama, titulama i medicinskim zvanjima, kako vrlo brutalno demantuju jedan drugog, i to na press-konferencijama koje doslovno idu jedna iza druge. Živi li virus u mrtvom čovjeku ili umire istog trenutka zajedno s njim? E, ta dilema, koja bi mogla biti od životnog značaja za mnoge, posebno za stručnjake koji vrše obdukcije, postala je predmet neočekivanog
međusobnog nipodaštavanja predstavnika dva entitetska krizna štaba. Dok jedan tvrdi da virus može živjeti samo u živoj ćeliji, pa zbog same te činjenice umire
zajedno s čovjekom koji ga nosi, drugi to jasno naziva besmislicom uvjeravajući svekoliku javnost da virus može danima preživjeti u čovjeku, na betonu, papiru,
plastici ili metalu!!! I kako onda da ga zaobiđemo?

U spektru nerazjašnjenih pitanja koje će sve jače mučiti ljude zatočene izolacijom, policijskim satom, zabranama okupljanja i boravka na otvorenom, sve je glasnije jedno od kojeg zavisi kako će izgledati bliska budućnost cijelog čovječanstva. Jesu li oni koji preboluju korona virus stekli imunitet? Tek što su brojni svjetski stručnjaci rastumačili kako je sticanje kolektivnog imuniteta jedini pravi put za zaustavljanje pandemije, iz Azije, koja se prva suočila s talasom virusa, stižu uznemirujuće vijesti – drugi talas, kako pokazuju analize, ne zaobilazi ni one koji su koronu preboljeli u prvom talasu, što znači da čovjek od njega može ponovo oboljeti. To bi dalje značilo da je priča o kolektivnom imunitetu kao izlazu iz pandemije neistina i da se armija stručnjaka, koja nastoji pronaći rješenje, suočava s novim izazovom: kako spriječiti virus da se vrati tamo gdje je već prošao? I da li to znači da se može vratiti ko zna koliko puta???

Ako se ispostavi da je to tačno, onda nam je, svima zajedno, budućnost vrlo neizvjesna i više ništa ne možemo predvidjeti i planirati. Nikad ranije nismo bili u prilici da na tako bolan i direktan način potvrdimo onu staru poslovicu – krhko je znanje... Ali smo se zato dobro mogli uvjeriti koliko je postojano neznanje. Kao da nam cijela ova planetarna pometnja sama po sebi nije bila dovoljna, ljudi došli na ideju da ruše instalacije 5G mreže jer im se svaki dan s društvenih mreža, iz kuhinja nekakvih kvazistručnjaka i sa sumnjivih portala nude objašnjenja kako je korona virus zapravo direktna posljedica instaliranja te vrste komunikacijskih mreža.

Niko od tih jurišnika u ovim rušilačkim pohodima, provedenim, naravno, u ime zaštite zdravlja i života ljudi, nije se ni sjetio da sam sebi postavi jednostavno pitanje. U srednjem vijeku, koliko su nas učili u školi, nije bilo 5G mreže, pa ni onih mreža prethodnih generacija, a ljudi su masovno umirali od kuge, kolere, boginja i raznih drugih bolešćina izazvanih nekim tadašnjim virusima.

Na kraju Prvog svjetskog rata jedva da je zaživio i telefon sa dvožilnom čeličnom vezom, a pedeset miliona ljudi odnijela je u jednom naletu španska groznica, opaka bolest koju su iz rovova širom evropskih ratišta raznijeli izmučeni i izbezumljeni vojnici, koji su nekim čudom preživjeli mitraljeze, topove, žice, prljavštinu, blato tranšeja, stjenice,
vaške, glad i hladnoću. Kad se sve to sabere i izračuna, biće da ta priča o pogubnosti 5G mreže nije za neuke ljude, koliko god se teoretičari zavjere, koji posljednjih
sedmica doživljavaju svoje zvjezdane trenutke, trudili da je prikažu iz ugla običnog čovjeka.

Ovo veliko i nerazmrsivo klupko dilema i strahova medicinskog karaktera potpuno je gurnulo u sjenu one druge strahove, koji će iskočiti pred nas za koji mjesec, ako
desetine hiljada ljudi ostanu bez posla, ako i oni što još imaju posao ostanu bez plata, ako zavlada nestašica proizvoda za široku potrošnju...

.... E, ovaj ga baš pretjera sa svojim pesimizmom i crnim prognozama, reći će svaki sabran čitalac ako bude kadar da pročita tekst do kraja i ako ne odustane negdje pri
samom početku. Možda se i čini kao pretjerivanje, ali moramo biti pošteni i priznati: nema čovjeka kojem ove strepnje ne prolaze kroz glavu kad se noću, kad zavlada
policijski sat, zatvori u kuću i ugasi svjetlo, a san mu nikako neće na oči...