Ne zaboravi juli!

Sve što je vremenski dalje onaj iz 1995., juli sve više boli i propituje naše osjećaje. Vrijeme čini svoje, ali Srebrenica ostaje naša trajna rana. Bol i srdžba su sve veći naročito zbog toga
što je negiranje počinjenog genocida sveprisutno i nažalost zauzima javni prostor u Republici Srpskoj kao mainstream. Ova činjenica otvara put ka novom zlu. Opet, mlađe generacije koje
su rođene nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu teže razumijevaju ono što se dogodilo devedesetih, te će i ovaj generacijski i vremenski jaz, uz kontinuirano negiranje genocida i ratnih zločina, dodatno frustrirati društvo, a to nikada ne završi dobro.

Nemoć da se ono što se dogodilo u Srebrenici, historijske i pravne činjenice uvrste u obrazovni i zakonodavni sistem Bosne i Hercegovine, te da se na pravi način tretira problem genocida i krajnje dehumanizacije, bojim se, ostavit će ranu otvorenom i oni koji će jednog dana stvarati novu historiju imat će teško naslijeđe, sa otvorenom mogućnošću ponavljanja najcrnjih scena iz jula
1995. O tome nas uči historija i nespremnost da se društvo suoči sa prošlošću. 

Nakon što je oslobođen iz najzloglasnijeg nacističkog logora Auschwitza, italijanski pisac Primo Levi je svoje iskustvo o Holokaustu sklopio u knjigu Zar je to čovjek. Iako hemičar po struci Levijevo ukoričeno svjedočanstvo potresna je ispovijest i škola za sve. Logoraškom iskustvu Levi se ponovo vratio i četrdesetak godina poslije u knjizi Utopljenici i spašeni, koja je zbog iznenadne smrti postala Levijev testament, upravo zato što promišlja fenomen Holokausta i pita se može li se nešto slično ponoviti i u savremenoj historiji, budući da su nacizam, fašizam i genocid upravo proizvodi ljudskog uma.

Njegova proročanska rečenica „Oni koji negiraju Auschwitz, bili bi spremni ponoviti ga“, desila se u Bosni i Hercegovini 1992. u Trnopolju, Omarskoj, Manjači... nastavila u Dretelju i Heliodromu 1993., da bi se kulminacija zla desila u julu 1995. u Srebrenici. Ono što je Auschwitz za Holokaust, to je Srebrenica je za Bosnu i Hercegovinu. Lakše je živjeti bez sjećanja, ali opasnije. Ako nismo naučili da se historija često zna ponoviti, onda ne mislimo dobro novim generacijama.

Srebrenica je simbol bosanskohercegovačke tragedije, simbol stradanja jednog naroda i države. Srebrenica je u srcu svih dobronamjernih ljudi, naročito onima kojima je napravljena
nepravda. Zato moramo insistirati na zakonu o zabrani negiranja genocida (i ovdje je odgovornost na međunarodnim zvaničnicima), zato moramo insistirati da pravosnažne presude međunarodnih i domaćih sudova budu inkorporirane u naš obrazovni sistem (i državni, i entitetski, i kantonalni), zato je važno govoriti istinu. I zato ne smijemo zaboraviti juli!