Bećirović za NAP:Ako se EU i NATO ne uozbilje, region bi mogao promijeniti geopolitičku orijentaciju

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu.

Direktor tog instituta doc. dr. Zijad Bećirović u intervjuu za agenciju Patria govori o sudbini Zapadnog Balkana, šta očekuje od samita u Sofiji sredinom maja ove godine, te zbog čega misli da bi, ukoliko EU i NATO što prije ne prime preostale države jugoistočne Evrope u svoje članstvo, poslije moglo biti kasno i za region i za EU.

NAP: Evropska unija će imati Samit u Sofiji 18. maja. Bugarska predsjedava i u njenom mandatu će biti donesena tzv. Junkerova agenda za Balkan. Znaju li se detalji te agende ili se mogu pretpostaviti?  Šta znači  „najbolji scenarij“ da bi se EU pridržavala tog roka za Balkan do 2025. godine?

BEĆIROVIĆ:  Prvo EU nema agendu o svojoj budućnosti. To će vam priznati i u Briselu. U sadašnjim globalnim kretanjima i previranjima EU se ne snalazi najbolje. Mislim da je u ovom trenutku teško govoriti o datumima. Ulazak država je pojedinačan i zavisi pojedinačno od država kandidata, stanja unutar EU i država članica ali i od globalnih kretanja. Kada sagledamo politiku EU odnosno politiku proširenja može se primijetiti da se EU „iživljava“ nad državama koje mogu postati potencijalne članice EU. Svi dobro znamo kako su primljeni Bugarska i Rumunija u EU, nisu tu bili baš neki kriteriji. Pa i velikom proširenju 2004. godine gledalo se kroz prste. Tada je u EU primljeno 9,5 država, jer je primljena jedna polovina Kipra. Kroz prste je progledano i Hrvatskoj. A sada nad ostatkom regiona svi se iživljavaju. EU i NATO treba da prime preostale države u svoje članstvo i da ne oklijevaju, jer se bojim da će ovaj prostor zbog takvog ponašanja biti polako sve više u rukama Rusije, ali i Turske. Vrlo je realna opasnost da ostatak država regiona može čak promijeniti svoju geopolitičku orijentaciju i to je možda najveća opasnost za region, a to se dešava dok najviši predstavnici EU pričaju prazne priče, a pred njihovim očima taj prostor odlazi u ruke nekome drugome. Bugarsko predsjedavanje EU treba da probudi strukture EU i upozori ih na opasnosti o kojima sam govorio i da se dobro pripremi samit u Sofiji u maju 2018. godine i da se konačno iz Sofije pošalje konkretna poruka kandidatima za članstvo kao što je sa samita u Solunu 2003. godine poslana poruka o evropskoj perspektivi država Balkana i donesen dokument „Solunski program za Zapadni Balkan: Kretanje prema Evropskoj integraciji“, ali taj dokument nikada nije u potpunosti realiziran.

NAP: Objavljeno je da će se tražiti snažna politička volja za pristup EU, provođenje reformi i trajna rješenja sa susjedima. Prvi uslov je da države moraju riješiti pogranične i druge razmirice i da EU neće uvoziti bilateralne sukobe. Znači li to da će u BiH morati biti  unutrašnjeg konsenzusa? Ili će ipak bosanski Srbi i Hrvati pohrliti u EU za Srbijom i Hrvatskom?

BEĆIROVIĆ: U osnovi za sve treba da postoji konsenzus, jer bez njega je teško osigurati opšti napredak. Međutim, ni pri tome ne treba pretjeravati, a u primjeru BiH i regiona se pretjerava. U prošlom odgovoru sam rekao da je polovina Kipra primljena 2004. godine u članstvo EU. Mislim da je time sve rečeno. Arhitektura državnih granica u regionu je završena, to je jasno čak i iluzionistima.

NAP: Grčka će za najviše mjesec dana riješiti probleme sa Makedonijom. Ide se u hitno rješenje problema Turske i Grčke. Hrvatska je u Europskoj uniji, ali se miješa u unutarnje stvari BiH, u isto vrijeme je u NATO-u a mogu se čuti vojne prijetnje Sloveniji i BiH, uz stalno vještačko međusobno izazivanje napetosti sa Srbijom. Kako je moguće da Evropska unija i NATO ne reagiraju na te ispade?

BEĆIROVIĆ: Dogovor odnosno rješenje spora u vezi imena između Grčke i Makedonije može biti snažan podsticaj za toliko potreban napredak regiona jugoistočne Evrope. Veliku odgovornost za to su preuzeli grčki premijer Aleksis Cipras i makedonski premijer Zoran Zaev. Ukoliko izađu iz svega kao pobjednici, a sve kaže da se ide u tom smjeru možemo očekivati izvjesniju budućnost regiona. Sve dok imamo uspavanu administraciju u Briselu, ali i usporene strukture NATO možemo očekivati da se sve to vrati kao bumerang tim organizacijama, koje se očito ne odazivaju u skladu izazovima vremena i prostora. EU je osnovana kao veliki mirovni projekt, a NATO je posljedica hladnog rata. Međutim EU i NATO moraju postati nešto potpuno drugo od onoga zbog čega su osnovani. Da li će biti spremni odgovoriti tim izazovima ostaje da se vidi.