Povratak Miloševića na političku scenu Srbije

BEOGRAD, (Patria) - Srbija je ove sedmice obilježila godišnjicu smrti bivšeg predsjednika Slobodana Miloševića i godišnjicu ubistva bivšeg premijera Zorana Đinđića. Svaka godišnjica ova dva događaja pokaže da se Srbija nije mnogo odmakla od perioda kada je opozicija na čelu sa Đinđićem pokušavala srušiti Miloševićev režim.

Političkom bloku na čelu s Đinđićem pošlo je za rukom 5. oktobra 2000. godine da sruši režim koji je najodgovorniji  za raspad bivše Jugoslavije i stradanje stotina hiljada ljudi u ratovima u Hrvatskoj, BiH i Kosovu.

Iako je srušen Milošević, ostaci njegovog režima nastavili su živjeti u Srbiji, što je gubitkom života platio Zoran Đinđić 12. marta 2003. godine.

Kako je vrijeme prolazilo, stranka Slobodana Miloševića SPS na čelu s današnjim ministrom vanjskih poslova Ivicom Dačićem jačala je iz dana u dan, da bi danas postala nezaobilazan faktor u vladi čiju većinu čini SNS Aleksandra Vučića, čovjeka također bliskog režimu Slobodana Miloševića i jednog od njegovih ministara.

Dok je Srbijom vladala Demokratska stranka Borisa Tadića, stidljivo se iz redova bliskih SPS-u proturala priča o podizanju spomenika Slobodanu Miloševiću, što bi bila prava rehabilitacija njegovog režima. Danas, kada je DS došao do stranke koja jedva prelazi izborni prag, priča o podizanju spomenika „balkanskom krvniku“ sve se češće spominje.

Jedan od najžešćih protivnika podizanja spomenika Miloševiću je LSV (Liga socijaldemokrata Vojvodine) Nenada Čanka.

Izostankom lustracije za koju se Liga socijaldemokrata Vojvodine uporno godinama borila i bori, srbijansko društvo je došlo u poziciju da se ponovo suočava sa pokušajem restauracije Miloševićeve politike i čitavog aparata njegovih saradnika.

Ovo insistiranje da Milošević dobije spomenik, može se shvatiti samo i isključivo kao još jedan pokušaj relativizacije i prekrajanja historije i patnji građanki i građana, smatraju u LSV-u.

- U pitanju je pokušaj da se zaboravi da je taj čovjek ovu zemlju uveo u ratove, bijedu, poniženja, hiperinflaciju, bonove za hljeb, redove za gorivo, paravojske, raseljavanja i izbjegličke kolone, pljačku društvene imovine, centralizam, krađu izbora i politička ubistva.

Svako ko je jednom vidio spomenik Ivanu Stamboliću i mjesto na kojem je on ubijen zna da je jedino mjesto koje Milošević zaslužuje pod drvetom, u svom dvorištu.

Ne mogu spomenike imati Zoran Đinđić i Slobodan Milošević. Sama ideja da je tako nešto moguće, posljedica je izostanka suočavanja sa prošlošću. Isto tako ni Milan Nedić ne može imati spomenik u zemlji koja je dala nebrojene heroje i hiljade života u borbi protiv nacizma i fašizma. A ima i takvih inicijativa – jasna je poruka vojvođanskih socijaldemokrata.

Oni su poručili kako će na svaki način spriječiti eventualno podizanje spomenika Slobodanu Miloševiću.

Mnoge javne ličnosti u Srbiji smatraju da se Srbija danas potpuno vratila u Miloševićevo vrijeme kada su u pitanju slobode medija, ljudska prava...