KOMENTAR Skandalozna politička priča

Piše: Prof. dr. Ivo Komšić

Prof. dr. sc. Mirjana Kasapović iskoristila je analizu općih izbora u Bosni i Hercegovini da ponovno izlije svoju žuć i bijes na našu državu i društvo. Izbor Željka Komšića, političara „skromnog političkog znanja i obrazovanja, čaršijske političke retorike i stila“ samo je povod za to. Profesorica je tako ponudila svoju zadivljujuću akademsku retoriku, da bi što više ponizila onu čaršijsku i budućeg člana Predsjedništva, njoj susjedne države, opisala pojmovima i sintagmama kao što su: otrovan, bezobrazan, politička štetočina, skandalozan, političi idiot, grobar, unitarist, agresivan, ateist i sl.

Demonstracija ovog njenog stila, pored neskrivene mržnje koja iza njega stoji, i koja, očito, usmjerava njene „znanstvene“ i profesorske uvide i analize bosansko-hercegovačkog društva i države, ne bi zavrijedila nikakvu pažnju da i mene, ničim izazvana, nije uvukla u to. Ovo nije prvi put da profesorica kasapi naše društvo i državu, naše političare i državnike, i mene osobno.

Prof. dr. sc. Kasapović pokazuje potpuno nepoznavanje temeljnih članaka Ustava BiH pa je za nju izbor jednog od članova Predsjedništva države BiH, na općim izborima i u izbornoj jedinici u kojoj svi građani imaju jednako prava glasa, „skandalozna politička priča“. Podsjećam na činjenicu da je Ustav BiH nastao u Daytonu kao dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i da ga je, između ostalih, potpisao i tadašnji predsjednik RH, Franjo Tuđman. Tim potpisom susjedna država nije dobila nikakva posebna prava nad Bosnom i Hercegovino, kao što se često ističe u Hrvatskoj, nego se obavezala na poštivanje tog Ustava.

Po tom Ustavu članovi Predsjedništva BiH ne predstavljaju narode nego se biraju iz naroda radi njihove ravnopravnosti, a predstavljaju državu i sve njene narode i građane.  U Članu I, alineja 2. Ustava piše: „Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.“ ( Vidjeti: „ Ustav Bosne i Hercegovine, Prevod na bosanski jezik“, Izdavač OHR – Ured Visokog pedstavnika).

U Članu II, Ljudska prava i osnovne slobode, alineja g), piše: (pravo na) „slobodu misli, savjesti i vjere“, a u alineji h) „slobodu izražavanja“, u alineji i) „slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugim“. ( Vidjeti isto).

U Članu V, Predsjedništvo, piše: “Predsjedništvo Bosne i Hercegovine se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske.“ (Vidjeti isto).

Na ovako utemeljenim slobodama i pravima građana i ravnopravnosti naroda u izborima, potvrđenim referendumom 1992. godine, Bosna i Hercegovina je stekla međunarodno priznanje.

Što se tiče nadležnosti Predsjedništva BiH, koje su definirane alinejom 3. Člana V, jasno je da Predsjedništvo i njegovi članovi nemaju izvršnu vlast, izuzev što postavljaju ambasadore. Predsjedništvo predstavlja državu i vodi vanjsku politiku, a u dosadašnjoj praksi to je uvijek bilo uz suradnju s Ministarstvom vanjskih poslova.

Dakle, članovi Predsjedništva BiH ne upravljaju privredom, ne vode unutarnju politiku, ne mogu uticati na demografska kretanja u društvu, ne vode socijalnu poitiku, politiku školstva, zdravstva, sigurnosti i svih onih djelatnosti koje su u nadležnosti izvršnih vlasti na svim nivoima (u BiH ih ima pet). U izvršnim vlastima na svim nivoima HDZ je bila od 1990. godine, sa veoma malim prekidima (2010-2012), dakle punih 25 godina.

Teško je povjerovati da prof. dr. sc. Kasapović ne zna razlikovati predsjednički sistem od drugih sistema vlasti (to kod nas znaju studenti na prvim godinama studija). Očito se radi o nečem drugom. Njoj smeta koncepcija na kojoj je funkcioniralo bosansko-hercegovačko društvo i na kojoj je izgrađen naš državni sistem, usprkos razarajućih ratnih politika i agresije. Ona je davno naše društvo proglasila podijeljenim, a državu nefunkcionalnom i neodrživom. Sada je pronašla i personalnog krivca za to, okrivljujući ga za „antagoniziranje ionako napetih odnosa među Bošnjacima i Hrvatima i zaoštravanje političke krize u zemlji poslije svakih izbora u kojima je pobijedio“.

Iz ovoga profesorskog stila (nečaršijskog) teško je razabrati da li prof. dr. sc. misli na unutarnje odnose Bošnjaka za sebe i Hrvata za sebe, ili misli na međusobne odnose dva naroda. Što se tiče ovoga drugog, a iz konteksta se čini da misli na to, stabilni i dobri odnosi dva naroda su bili samo u vrijeme Komšićevog članstva u Predsjedništvu (mislim na Željka), i u vrijeme pok. Joze Križanovića, također SDP-ovog kandidata. Čak su i odnosi dvije države u ta vremena bili veoma dobri, prijateljski i s punim uvažavanjem. (Ali u to vrijeme su i u Hrvatskoj predsjednici bili jedne druge političke opcije).

Što se tiče onoga prvog, a to je izgleda slučajno ubodeno, odnose unutar naroda, našega Hrvatskog posebno, antagonizira HDZ od kada je formiran u našoj državi kao ekspozitura HDZ Hrvatske. Samo oni su hrvatski interes u BiH sveli na Zapadnu Hercegovinu, imali plan iseljavanja Hrvata iz srednje Bosne, a iz Posavine su ih prodali Miloševiću i sve iselili. (Žalosno je gledati i slušati članove „Prstena“ koja okuplja poslovne ljude iz Posavine, kako sami sebe obmanjuju i nemaju snage da priznaju zašto izvan svoga zavičaja prave svoju poslovnu organizaciju).

Neophodno je napomenuti da u povijesti bh. društva nikada nije postojao taj antagonizam. On nastaje s idejom Franje Tuđmana o podjeli BiH i uništenjem Bošnjaka kao naroda, koje je dogovarao s Miloševićem u Karađorđevu, 26.marta 1991. godine, a Mate Boban i Karadžić u Grazu, 5. maja 1992. godine. Uostalom, za zločine počinjene pri realizaciji tih ideja samo je u Haškom tribunalu osuđeno 90 zločinaca sa pravosnažnim presudama, a Franjo Tuđman je stavljen na čelo jednog takvog zločinačkog poduhvata. Ideja o „humanom preseljenju naroda“ je Tuđmanova ideja a ne Ž. Komšića i ona je vodila direktno u nestanak Hrvata u BiH. Danas se ta ideja želi realizirati pod plaštom ustavnih promjena i stvaranjem treće izborne jedinice za Hrvate.

Zanimljivo je, prof. dr. sc. Kasapović u svom tekstu pokazuje da zna koji je odgovor Tuđman dao na prijedlog Alije Izetbegovića o konfederacije Hrvatske i BiH, ali u međunarodno priznatim granicama; on je odgovorio: „što će meni dva miliona muslimana u državi“. Ali ta ideja o konfederaciji je petpostavljala zaustavljanje aktivnosti na etničkoj podjeli BiH i odbacivanje sporazuma iz Karađorđeva, i to je pravi razlog njenog odbijanja.

Što se tiče današnjeg odnosa BiH i Hrvatske, taj odnos je anagonizirala Hrvatska koja neprestano vodi kampanju protiv BiH, koja BiH prikazuje u svijetu kao leglo međunarodnog islamskog terorizma i svu krivicu, za bilo što u BiH, svaljuje na bošnjačko državno i političko vođstvo, čak i za hapšenje generala HVO-a po srpskoj potjernici. Ne Željko Komšić nego hrvatski državni vrh i predstavnici Hrvatske u EU palamentu neprestano kleveću BiH i šire neistine o stanju u našem društvu i državi.

Po tekstu prof. dr.sc. Kasapović, BiH je kriva i za hrvatsku fašističku katastrofu jer su i hrvatski fašisti htjeli „tuđi teritorij s neprijateljski raspoloženim stanovništvom koje bi činila eksplozivna mješavina Srba i Bošnjaka“. Nije ova „eksplozivna mješavina“ uništila ni onu fašističku Hrvatsku, niti bi uništila ovu, da se uspostavila konfederacija u određenom povijesnom trenutku kada smo se branili od Mloševićeve agresije. Hrvatska fašistička katastrofa se desila zbog toga što je tadašnja Hrvatska bila fašistička, što je taj režim po svojoj prirodi silom uklanjao i ubijao Srbe, Jevreje, Rome, Hrvate, Muslimane i ostale koji su bili antifašisti. A katastrofa ove Hrvatske je upravo oživljavanje temeljnih ideja one države.

Kod prof. dr. sc. Kasapović nije jasno da li je njeno mišljenje formiralo njen karakter ili je njen karakter formirao njeno mišljenje. Da je barem malo bila suzdržanija, ne bi se upustila u davanje recepta za izbor Predsjedništva i za unutarnje uređenje države u kojoj ne živi i za što ne može snositi nikakvu odgovornost. Rekao bih da je to ipak stvar karaktera jer koncept uređenje jedne države nije recept za proizvodnju ajvara (jesen je pa se to pravi).  S druge strane, ona pokazuje elementarno neznanje o našem ustavnom poretku i funkcioniranju države. Izbor Predsjedništva u Parlamentu BiH, što ona predlaže, može biti lako blokiran entitetskim glasanjem, koje je inače institucija neravnopravnosti naroda, posebno Hrvata, a ona se na to ne osvrće jer dovođenje u pitanje tog mehanizma ruši temeljni dogovor o suradnji Čovića i Dodika. U slučaju takve blokade ne bismo mogli formirati Minisrasko vijeće (državnu vladu) jer mandatara imenuje Predsjedništrvo. To bi bio začarani krug i uvod u raspad državnih institucija, odnosno raspad države, što je glavni Dodikov cilj, koji će sada u Predsjedništvu BiH, po izjavama hadezeovaca, biti njihov reprezent. Možemo zamisliti samo kako bi izgledalo da su obojica, i Dodik i Čović, prošli na izborima. (U tom kontekstu treba promatrati ovosataniziranje Željka Komšića, a što se tiče onih koji su ga birali, oni imaju i povijesno, i moralno, i političko pravo braniti svoju državu i otkloniti sve pretpostavke za neke buduće zločine i genocid).

Drugo, ako Predsjedništvo ne bi imalo izborni legitimitet i mandat od svih građana, ma koje vjere i nacije bili, njegovi članovi bi zavisili samo od stranaka koje su ih izabrale i samo bi njima odgovarali. To i jeste glavni razlog zašto ovolika kampanja, žuć i mržnja prema Ž. Komšiću. On ruši tu koncepciju, on želi da Predsjdništvo BiH i njegovi članovi budu predstavnici svih naroda i građana a ne izvršni organi svojih etničkih skupina. (Nevjerovatno je da takvu etničku koncepciju zagovaraju intelektualci, i to zemlje koja je prihvatila evropske demokratske standarde i koja je članica Evropske Unije).

Posebno je uočljivo neznanje prof. dr. sc. Kasapović kada analizira SDP BiH, njegovo članstvo i stranački program. Nije vjerovatno da jedan prof. univerziteta, pa makar on bio i privatni univerzitet iz neke bosanske kasabe, ne zna prave činjenice. Ovdje je ipak u pitanju karakter koji spriječava da se vide ili provjere činjenice koje se navode. Lako je provjerljivo i u tom odvratnom SDP i Savezu komunista BiH da u vrijeme moga političkog angažmana u toj partiji, Ž. Komšić nije politički djelovao. Pogotovo, lako je provjeriti da nikakve porodične veze među nama ne postoje i da politička karijera Željka Komšića počinje kada sam ja napustio tu partiju. Usput, samo u mome Kiseljaku postoji pet obitelji Komšića i nitko nikome nije rod. Kao dr. sc. sociologije, koji se inače bavi statistikom izbora, prof. Kasapović bi trebala nešto znati i o porodičnim stablima i etimologiji prezimena u BiH, odakle inače potiče. Nije jasno zašto joj je bilo potrebno ovo povezivanje.

Što se tiče odrođavanja Hrvata od njihove domovine BiH, taj proces je počeo davno, kada Ž. Komšić uopće nije bio politički agažiran niti je imao bilo kakvu funkciju u državi i partiji. To je vrijeme kada HDZ BiH već sa svojim formiranjem počinje napade na bosanske franjevce kao čuvare bosanske države i društva, kao čuvare narodnog identiteta tadašnjih katolika, kasnije i Hrvata, i kada lider te stranke u Zagrebu izlazi s tezom o „povijesnim ineresima hrvatske države“ u koju treba integrirati sve Hrvate iz BiH. Ako već žive s drugim narodima u zajedničkoj državi, onda ih, radi „povijesnih“ interesa, treba istrgnuti iz te zajednice, naseliti na jedinstveno područje, što je samo prva faza ostvarenja „hrvatskih državnih interesa“. To je ujedno i projekat „konačnog rješenja srpsko-hrvatskog pitanja“ na Balkanu. (Znamo kako su prošla slična „konačna rješenja“; ni ovo nije prošlo bolje).

Tada, zapravo, počinje odrođavanje Hrvata od BiH i traje do danas. Ideja zasebne izborne jedinice, koja je uvod u tzv. treći etitet, samo je nastavak politike „konačnog rješenja“ preko paradržavne tvorevine koja se zvala „Herceg-Bosna“. Uostalom, iz područja sa hrvatskom većinom, u kojima HDZ ima vlast od 1990.godine, najviše se iselilo naroda. To je vjerovatno onaj broj koji je nedostajao Čoviću u ovim izborima za pobjedu ( u Posavini nije dobio ni 1%, a tamo je 1991. godine živjelo preko 180.000 Hrvata). Ovo iseljavanje sigurno nije provodio Ž. Komšić, a ni SDPBiH. Koliko je HDZ-u BiH stalo do hrvatske lojalnosti državi i domovini BiH, te do integrirajućih kulturnih veza unutar naroda, najbolje pokazuje činjenica da je njihova vlast iz budžeta Federacije BiH dodjeljivala godišnje 1000 KM ( 500 eura) Hrvatskom kulturnom društvu Napredak za djelatnost u BiH, Hrvatskoj i mnogim zemljama svijeta. Radi paralele, „kulturna manifestacija“ Kupreška kosidba je dobivala 45.000 KM. Što se tiče Posavine, u kojoj su Hrvati bili relativna većina na popisu 1991. godine, njihova sudbina je zapečaćena nedugo iza tog popisa.

Na kraju, prof. dr. sc. Kasapović pravi salto mortale, što je opet stvar karaktera koji upravlja mišljenjem, pa izvodi potpuno nekonzistentan zaključak: BiH je, uz druge, „zatočenica HDZ-a koji je uspostavio svoj monopol nad njom“. Pa upravo se Ž. Komšić suprotstavio tom monopolu, zbog čega je tako žestoko popljuvan. Nikada nisam ni pomislio da ću morati javno braniti Ž. Komšića, jer on to može i sam, ali u ovom slučaju mora se braniti koncepcija na kojoj jedino može postojati i opstati Bosna i Hercegovina. Lažna je i apsurdna teza da Bosna i Hercegovina ima budućnost samo ukoliko se njeno društvo potpuno etnički rasloji a institucije države nacionaliziraju. Donju granicu tih podjela je postavio Daytonski Ustav BiH i ispod te granice se ne smije ići.