U BiH i Makedoniji trenutno se vodi ista borba

Piše Dejad Azeski 

Nitko ne kaže da Balkan neće postojati ako se Bosna i Hercegovina i Makedonija raspadnu po etničkim granicama (a ima i takvih zagovornika!), ali kakav će Balkan onda postojati to je pravo pitanje. To sigurno neće biti europski Balkan, o kojemu većina od nas sanja. To može biti samo bliskoistočni model Balkana, u kojemu izraelski betonski zidovi i palestinski samoubojstveni napadi postat će sasvim normalna pojava. Zato je sada pravi trenutak napraviti dvije stvari: 1. EU (zna kako) da ubrza prijem u svoje članstvo BiH i Makedonije; 2. Svi razdvojeni progresivni faktori iz regije da se udruže/ujedine u podršci Bosni i Hercegovini i Makedoniji i tako da se skupa aktivno bore za multikulturalizam kao jedini mogući način (su)života i spas za sve nas.

U Sarajevu nakon 10 godina

U Sarajevu sam točno nakon deset godina. Na moje veliko zadovoljstvo mogu konstatirati par stvari: ratna tenzija koja se 2008-godine i te kako osjećala polako nestaje; televizijski programi više nisu puni krvavih dokumentaraca iz devedesetih, već na njima dominiraju čuveni bosanski pjevači; kroz Bosnu jure novi njemački Talgo vlakovi (kakve nijedna druga balkanska zemlja nema), a intenzivno se radi i na izgradnji autocesta. Sarajevo, i tada i sada najljepši grad Europe, postaje još ljepši svaki sljedeći dan. Čak je i Edin Džeko, najbolji bosanski nogometaš, u odličnoj formi.

Ali očito nekome sve ovo smeta. Očito pored 30 tisuća divnih Sarajlija, koji su sretni i sa ljubavlju izašli dočekati Novu 2019.godinu, postoje i neki drugi, po meni nerazumljivi ljudi, koji, oslanjajući se na sjenke prošlosti, žele ocrniti i budućnost ove prelijepe zemlje.

Pa tako, na teritoriju BiH ovih se dana odvija intenzivno prepucavanje između predstavnika tri vodeće etničke zajednice oko toga tko treba biti dominantan, tj. tko treba dominirati i vladati nad ostalima. Tko treba kontrolirati veći postotak bosanskih planina i čiji se glas treba čuti najjače u Bosanskom Domu naroda. Jedino ovako to mogu objasniti: intenzivirani hrvatski zahtjevi o formiranju trećeg (hrvatskog) entiteta na početku u sastavu unutar BiH; sve glasnije secesionističke poruke koje dolaze iz „srpske“ Banja Luke i, svakako, ideja vladajuće bošnjačke garniture da se uopće ne mora živjeti zajedno kad postoji mogućnost živjeti jedni pored drugih.

Nakon 15 godina aktivnog bavljenja poviješću Balkana, odmah mi postaje jasno da ovi političari, koji troše svoje i tuđe vrijeme i čitavu energiju na ovakve sulude ideje/stvari, a ne na rješavanje pravih ekonomskih i društvenih problema svoga naroda/građana, nisu uopće predstavnici svoga naroda, već portparoli ili, preciznije, poltroni susjednih država, koji u ovom trenutku ne misle ništa dobro Bosni i Hercegovini.

Jedino mi nije jasno, je li moguće da su toliko plitki u razmišljanju i toliko kratkovidni da ne shvaćaju da rušenjem BiH oni prvo ruše i svoje komotne pozicije, u kojima sada itekako uživaju. O štetama koje će izazvati svojim ljudima i narodima (novim podjelama indirektno i ratom koji zagovaraju) izlišno je i govoriti.

Kako bih ovo objasnio, moram postaviti par hipotetičkih pitanja.

Kao prvo, što će predstavljati Hercegovina ako se ikad i zbilja pripoji Hrvatskoj (kao skriveni cilj svega ovoga što se radi)? Grad Mostar, trenutno drugi ili treći najznačajniji u BiH, postat će deseti, dvadeseti ili preciznije bio bi jedan od mnogih manjih hrvatskih gradova (koji se trenutno napuštaju i u koje se nitko ni ne useljava). Hercegovina, koja se smatra prirodnim i turističkim biserom BiH, postat će samo još jedna izolirana hrvatska županija, koja neće imati apsolutno nikakvo značenje, a današnje moćno, grlato, te bahato hercegovačko rukovodstvo u Zagrebu imat će pravo na glas koliko imaju predstavnici Istočne Slavonije ili Sjeverne Istre (dakle minorni utjecaj). O tome da je čitava ova zamisao neostvarljiva i da bi i eventualnim pokušajem realizacije proteklo mnogo nepotrebne krvi po Neretvi, uopće ne trebamo ni pričati.

Reći ćemo nešto malo i o Banja Luci – velika „srpska“ prijestolnica, koja je toliko politički moćna da se od nje trese ne samo Sarajevo nego i čitava Europa i NATO pakt. Banja Luka, nakon eventualnog (potpuno nemogućeg) ujedinjenja sa Srbijom može postati samo novo srpsko Vranje, Paraćin, Negotin ili najviše Aranđelovac. Dakle, od prave pravcate prijestolnice past će na razinu srpske palanke ili varošice, bez ikakve šanse za veći razvoj. Drugi problem Banja Luke je to što se nalazi na samo 100 km od Zagreba, a na čitavih 500 km od centralne Srbije. Sa teritorijem Republike Srbije (izuzevši „naddržavni“ distrikt Brčko) nije povezana niti fizički. Povijesno gledano Banja Luka nikada nije ni pripadala Srbiji. Srpska srednjevjekovna država, čak i u svojom najvećom progresu (za vrijeme cara Dušana) nije stigla do Banja Luke, a suvremena srpska država nakon 1878.godine, u svim formama koje je mijenjala do danas, nije ni pomislila uzeti ovu regiju u svoj zagrljaj. Svi su znali da je to nešto posve drugačije. Očito samo oni političari iz 90-tih godina prošlog stoljeća i njihovi današnji puleni drugačije vide zemljopis i povijest, nego čitav normalni svijet.

U ovoj analizi ne smijemo zaboraviti ni bošnjačko rukovodstvo (ne kažem narod, jer sam uvjeren da bošnjački narod misli puno drugačije), koje se sve više i sve hrabrije zalaže za jasne distinkcije od ostalih stanovnika BiH. Istina je da Bošnjaci, ili bosanski muslimani, čine više od polovice stanovništva BiH; istina je da su oni jedini mogući i logični piemont (vezivno tkivo) ove države; istina je da najviše od svih ostalih vole Bosnu i Hercegovinu, ali to ne znači da mogu živjeti i funkcionirati bez ostalih. Kao prvo, ono što bošnjačko rukovodstvo trenutno želi je nemoguće niti biološki, a kamo li politički. Nemoguće je da jedan narod od maksimalno dva milijuna stanovnika nema nikakvih kontakata sa ostalim narodima koji ga okružuju. Svaki genetičar vam može reći da u 21. stoljeću mješoviti brakovi i djeca su pola zdravlja suvremenog čovjeka, jer genetski materijal koji nosimo sve manje tolerira međusobno povezivanje i prirodno traži što je moguće šarolikiju genetsku mješavinu. Kao drugo, u ovako napetom stanju na Balkanu svako forsiranje čvrstih i jasnih linija ponašanja neminovno vodi prema dvostruko oštrijoj kontra reakciji. Prosto rečeno to znači da svaki oštri „katil ferman“ iz Sarajeva daje legitimitet nacionalistima u Banja Luci i u Mostaru da traže što veću autonomiju i odcjepljenje. Kao treće, bošnjačko rukovodstvo treba biti realno i znati da izazivanjem bilo kakvog konflikta može samo izgubiti, a ne dobiti teritorije. Čak i ako je minimalno, predstavljalo bi veliki gubitak za i onako malu teritoriju BiH. Istina je da danas Sarajevo ima male ingerencije nad 49 % teritorija BiH, ali i to je bolje nego imati nikakvih nad 10 ili 25 % teritorija, koje, realno, u ratnom konfliktu očekivano je da može izgubiti.

Ne vjerujem da nisu bosanski političari (iz svih etničkih zajednica) svjesni o svemu ovome o čemu govorim. Vjerojatno oni bolje nego ja i nego svi mi znaju ovo, ali očito njihovi dugovi prema stranim mentorima su toliko veliki da se moraju podčiniti njihovim, a ne svojim interesima. I kao drugo, vjerojatno naivno vjeruju da su dovoljno vješti da se igraju vatrom, a da ne izgore. Najveći problem je što ta vatra najčešće ne oprži političare, već narod i sve ono što je stekao tijekom života.

Mlada bosanska inteligencija razmišlja sve progresivnije

„Duh čuvenog kozmopolitskog Sarajeva, a i BiH, trenutno grca od silnih napada negativnog nacionalizma, koji se koristi kako bi ogromni postotak neinformiranog, needuciranog i neosviještenog stanovništva dobilo privid kako se bori za ostvarenje vlastitih ideala. Sveprisutna je potreba ostvarivanja ‘etnički čistog društva’, što nije nimalo u skladu sa ljudskom prirodom, niti sa porijeklom. Ali, s druge strane, u jeku novogodišnjih praznika, Sarajevo obiluje dešavanjima i pozitivnim duhom. Očigledna je borba između konstruktivnog i destruktivnog. Sarajevo se „ne predaje“, ovim dirljivim riječima, koje bukvalno iznuđuju suze na oči, mlada kolumnistkinja legendarnog „Oslobođenje“ iz Sarajeva, Suada Arnautović, objasnila nam je čitavu aktuelnu situaciju u BiH.

Prema njenim pogledima i shvaćanjima, strašnije je što ovakvo političko stanje izravno utiče i na druge sfere života, kao što je ekonomija.

„Ekonomski i politički gledano, trenutna situacija u BiH je alarmantna. Kako je politika, koja upliće prste u sve moguće sfere života i često na negativan način koristi moć, isuviše komplicirana, vrši se kontaminacija ekonomske sfere. Potrebno je jačati privatni sektor, otvoriti tržište; politika bi trebala biti ta koja će pripomoći jačanju malih i srednjih poduzeća, favorizirati domaće proizvođače na policama, smanjiti nepotreban uvoz. BiH obiluje prirodnim resursima, potrebno je aktivirati radnu snagu i omogućiti ljudima plaće kojima će sebi osigurati dostojanstven život“, kaže Arnautović.

Tijekom boravka u Sarajevu, moj domaćin je bio mladi, ali već jako elokventni i uspješni novinar/urednik novinske agencije Patria, Armin Aljović, koji je također opazio ovaj fenomen progresivnog razmišljanja među mladim ljudima i kaže da se to već odražava i na izborne rezultate: „I pored čitave naelektrizirane atmosfere koja tradicionalno odgovara nacionalističkim strankama, oni se jedva drže na vlasti. Trenutna zbivanja na prosvjedima u Banja Luci, krajnje tijesna izborna pobjeda vladajuće Bošnjačke partije i sve veći broj bosanskih Hrvata koji se ne slažu sa politikom njihovog rukovodstva su najbolji dokaz za to“.

Aljović kao i Arnautović smatra da je budućnost ove regije u multikulturalizmu i da će prije ili kasnije razum nadvladati euforiju.

I, doista, ono što su mi govorila oba moja izvanredna sugovornika uspio sam prepoznati u pet dana boravka u Sarajevu. Ovaj divni grad i još bolji ljudi u njemu uspjeli su mi srušiti stereotipe koje skoro i nisam imao. Očito je kriva teza da BiH postoji zato što međunarodna zajednica to želi. Dapače, Bosna je postojala i postojat će, jer normalni ljudi koji su rođeni i koji žive tamo iskreno vole svoju zemlju i spremni su živjeti u njoj zajedno isto kao što su živjeli stoljećima prije njih. A političari – oni su svakako potrošna kvarljiva roba, povijesno gledano, sa vrlo kratkim rokom trajanja.

A najveća nada za Bosnu i Hercegovinu je to što i pored 45% migracije prema Zapadu još ima mladih i pametnih ljudi koji svoju budućnosti vide ovdje: „Ono što je činjenica jeste da neću otići ni iz Sarajeva ni iz BiH, jer je situacija takva kakva jeste, prisutna je kolektivna depresija, ali to me ne može obeshrabriti. Ma gdje god se nalazila, moj život i rad će biti inspirirani Sarajevom i usmjereni k njemu, jer smatram da kako bi se osoba ostvarila individualno, društveno, stručno i napravila karijeru, mora prije svega biti priznata u svom društvu. Koliko god se, sa trenutnog stajališta, to činilo nemoguće ili teško ostvarljivo, spremna sam uhvatiti se u koštac s tim velikim izazovom. Moja nerođena djeca i mladi naraštaji će dočekati ono što se moja generacija potrudi stvoriti. Da ste to pitanje postavili nekoj mladoj osobi u Berlinu u tijeku Hladnog rata i da su svi naraštaji mladih Nijemaca tada otišli ili nestali, Njemačka danas ne bi bila to što jeste. Ljudima nedostaje energije i misle da će bježanjem od mjesta na kojem se trenutno nalaze promijeniti stvarnost. Upravo većina tih ljudi odlazi u Njemačku, koja nije bijegom od sebe i grešaka iz prošlosti izgradila takvu ekonomsku i političku velesilu“, kaže naša sugovornica Suada Arnautović.

Gdje je sličnost između Bosne i Makedonije?

Na svakom mogućem mjestu i iz svake moguće perspektive – slijedi najprecizniji odgovor na ovo pitanje.

Albanci koji žive u Struzi, Debru, Kičevu, Gostivaru (već 300, a i više godina) nisu ništa manje Makedonci nego što su Srbi sa Pala – Bosanci. Nema razlike između Talijana u New Yorku, koji se osjećaju kao Amerikanci, i Hrvata u Hercegovini koji bi se trebali (po svim pisanim i nepisanim pravilima) osjećati kao Bosanci/Hercegovci i da na to budu ponosni.

BiH i Makedonija, u biti, su Švicarska i Belgija na Balkanu. Izuzevši trenutne financijske moći, tronacionalna Švicarska je najsličniji model BiH, kao što dvonacionalna Belgija je najsličniji model Makedoniji.

Zato trebamo prestati izmišljati toplu vodu. Trebamo zakucati na vrata iskusnijih od nas i pitat ih kako je moguće stoljećima živjeti u funkcionalnom multikulturnom društvu.

Činjenica je da i oni imaju problema; činjenica je da Belgija ponekad ne može izabrati Vladu cijelu godinu; činjenica je da su u prošlosti i oni vodili unutrašnje krvave građanske ratove, ali činjenica je da su to savladali i vjerojatno znaju kako su to uradili.

Zato je potrebno iskoristiti postojeća iskustva. Ako smatrate da nije grijeh, onda je sigurno sramota da u 21. stoljeću razgovaramo o međunacionalnim i o međureligijskim ratovima i da uopće razmatramo mogućnost o razmjeni ljudi i teritorija i to sa novim mogućnostima etničkog čišćenja.

Bez obzira kakav je stav Srbije i Hrvatske, Makedonija i BiH trebaju se zajedno i najoštrije moguće suprotstaviti se ovakvim negativnim tendencijama, jer im uopće ne odgovaraju.

Ove se dvije male i napaćene države moraju ujediniti zbog dvije stvari:

Zbog jedne uzvišene stvari – da promoviraju multikulturalizam kao budućnost ove regije ali i modernog svijeta;

Zbog jedna prizemne stvari – da prežive u kiselom okruženju, koje je i medicinski idealno za stvaranje kancera.

Sve progresivne strankeu čitavoj regiji (pogotovo u BiH) trebaju jasno podržati napore makedonske države da stvori uvjete za multikulturni suživot na teritoriju Makedonije u ovom formatu i u formatu u kojem ju poznajemo. Tako je najbolje ne samo za Makedonce i za Bosance/Hercegovce nego i za čitavu regiju i za Europu.

Brisel mora odlučno intervenirati, u suprotnom, snosit će odgovornost za sudbine Makedonije i BiH

Ne postoji itko na svijetu koji me može uvjeriti da su Rumunjska i Bugarska 2007.godine, tj. prije čitavih 11 godina, bili napredniji, razvijeniji i bolji nego što su BiH i Makedonija danas. Ove dvije bivše komunističke države, duboko utemeljene u istočnom lageru, bukvalno su bile na rubu ekonomske propasti, a njihovi građani osuđeni na gladovanje. EU ih je privremeno primila kako bi ih spasila od propasti i, eto, manje-više u tome uspjela. Pa tako, ako se jednom napravio presedan iz političkih razloga, ne vidim problem da se to opet uradi, naročito sada u vremenu kada je doista neophodno. A neophodno je najviše ovim dvjema državama, o kojima sve vrijeme pričamo.

Najavljena 2025 ili 2030.godina kao godine za mogući ulazak u EU, su zbilja jako daleko iz naše žablje perspektive, sve dok živimo ili preživljavamo iz dana u dan.

Zbog toga, sve glasnija negodovanja crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića na ovakav neprincipijelan stav EU treba postati zajednički stav svih lidera Zapadnog Balkana, a najglasniji predvodnici trebaju biti makedonsko i bosanskohercegovačko rukovodstvo.

Jednostavno se moramo ujediniti i uvjeriti ljude u Briselu da integracijski se proces mora ubrzati, kako iz ekonomskih tako i iz političkih, a najviše iz sigurnosnih razloga.

Nema dvojbe da će ponovno padanje granica na Balkanu riješiti puno višedesetljetnih nagomilanih nacionalnih problema. Samo na taj način narodi ovdje mogu biti 100% ujedinjeni/povezani sa svojim sunarodnjacima, koji su ostali iza ove ili one granice. Svi ostali, uglavnom nasilni, modeli su se pokazali kao neuspješni i krajnje skupi, kako novcima tako i ljudskim životima.

Potez kosovskog rukovodstva za uklanjanje granica sa Albanijom (koliko god zvučalo neodgovorno u ovom trenutku) jeste jasna i donekle opravdana reakcija na beskrajno produljivanje rokova za članstvo Zapadnog Balkana u EU.

Na Balkanu je sve moguće, te i ova, za sada, kontroverzna ideja o međudržavnom Schengenu (izvan EU) treba da postane stvarnost za cijeli Zapadni Balkan.

Ali prije nego što uopće pričamo o tome, lideri Zapadnog Balkana trebaju se što prije udružiti/ujediniti i odlučnije zakucati na vrata EU i zvaničnog Brisela.

* Makedonski historičar, novinar i publicista Dejan Azeski za Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane analizirao je događanja u regiji Zapadnog Balkana na primjeru sličnosti aktualne pozicije Republike Makedonije i Bosne i Hercegovine.