Esad BAJTAL: U povodu Dana vozača

Piše: Esad BAJTAL

Subota, 15. siječnja, 1994.

Ako je sve u redu, danas je Dan vozača.
Dan ljudi, vječitih putnika.
Onih što s drumovima se druže.

Tako je dosad bilo.
Više nije.

Danas vozači više ne voze.
Ne samo zato što nema nafte.
Ili zato što nema vozača.

Više se ne vozimo.

Vozaju nas.
Oni bez dozvole i kvalifikacije.

Oni nas vozaju.
Vuku za nos.
Zlo mi je od njihove vožnje.

Oni nisu u ratu.

Oni su u rodbinskom odnosu s ratom.
Rat je njihov brat.

Ja nisam vozač.
I nemam auta.
Znači, ja nikog ne vozam.

Ja idem svojim putem.
Putem snova o boljem sutra.
I narod ide tim putem.

Tvrd je to i kaljav put.
Težak.

Vodi kroz bespuća neizvjesnosti.
I malo ko na njemu može da ti pomogne.
A stalno ti treba pomoć.

Nešto uvijek fali.
Nema se.
Bar većina.

Oni kojima ništa ne fali
Ne idu ovim putem.
Ne srećemo se.

Oni imaju svoj put.
Svoj cilj.
I svoju priču.

Na tom putu nema naroda.
Ni pravih vozača.
Nema šofera.

Rekoh, voze neki drugi.
Preko veze.
Od juče.
I bez ispita.

Pjesma koja slijedi* nije za njih.
Nego za one prve.
Mene što se tiče
to je jedino što mogu da im poklonim.

I sebi samom.
Uz nadu da će opet, nekad,
pravi vozači da nas voze.

Umjesto ovih.*

Ovi nas samo vozaju.

Vuku za nos

* Pjesma je slijedila kao radijski uobičajen muzički adekvatum u takvim prilikama, muzička numera simboličnog naziva: Hej šoferi, u izvedbi dueta Safet Isović – Zaim Imamović .

Sam tekst je, inače, izgovoren u dahu, kao uvodni komentar toga jutra na Radio Brezi, gdje sam bio glavni i odgovorni urednik. Istovremeno je preuzet i štampale su ga "Ratne novine  SRETNO", broj 6/7, decembar/januar 1993/'94.g. čiji je izdavač bila 304. bb ARBiH, Breza. Ticao se ukupnog ratnog haosa i ratnog licemjerja u BiH.

* Nažalost, još uvijek, i dan-danas, vozaju nas ti isti.