Dodikove rezolucije kao alat za dovršetak ratnih ciljeva u BiH

Pišu: Muharem Cero i Armin Aljović 

Promjena regionalnog kao i promjena političkog konteksta u Bosni i Hercegovini, smanjen prostor utjecaja tumača Dejtonskog mirovnog sporazuma, zamor i bezidejnost iscrpljene probosanske političke elite, otvara prostor da politički sistem Bosne i Hercegovine vrlo aktivno modeliraju oni koji su otvoreni rušitelji Bosne i Hercegovine i njene državnosti.

Nova alatka za urušavanje suvereniteta zemlje pokušava se isprobati na odnosima između Bosne i Hercegovine i NATO-a. Ukoliko se prihvati ponuda Milorada Dodika pa se MAP (još jedan korak u približavanju BiH prema NATO-u) zamijeni adaptiranim IPAP-om (saradnja sa NATO-om ali ne i članstvo u Alijansi), to bi značilo da se politička volja Milorada Dodika izdigla iznad ranije donesenih državnih strategija i zakona koji obavezuju institucije Bosne i Hercegovine da se kreću prema članstvu u NATO. Uz toj, presedan bi svakao otvorio i pandorinu kutiju, odnosno Dodiku bi osigurao snažnu alatku i dao povod za još jaču destrukciju državnosti Bosne i Hercegovine, kao njegov konačni cilj. Pojednostavljeno, ako se prihvati da je rezolucija o vojnoj neutralnosti iz Narodne skupštine Republike Srpske iznad državnih zakona koji obavezuju institucije BiH da se kreću prema članstvu u NATO, to može pokrenuti lavinu novih rezolucija u Skupštini RS koje će na jedan način derogirati državne institucije Bosne i Hercegovine.

Stavljanje Dodikove političke volje iznad države i državnih zakona, imaju učinak atrofije bh. institucija i kretanje Bosne i Hercegovine prema konfederalnim uređenju, a odatle i prema konačnom raspadu danas međunarodne priznate Bosne i Hercegovine.

Gotovo istovrstan učinak po Bosnu i Hercegovinu bi mogle imati izmjene Izbornog zakona po modelu "Ljubić", odnosno ako se izmjene Izbornog zakona BiH prihvate na način kako to zagovara HDZ. U konačnici bi i to dodatno nazrijelo obrise novog ustavnog konfederalnog uređenja Bosne i Hercegovine, što nije ništa drugo do prelazna faza do konačne disolucije zemlje.

Ovi novi lukavi alati za urušavanje državnosti Bosne i Hercegovine se testiraju i ozbiljnije provode prvi put u procesu osporavanja NATO puta Bosne i Hercegovine. Cijeli ovaj projekat ima tri dijela, i izvodi se fazno: prvo se u javni politički prostor unosio element takozvane „političke volje“ kao tehnika za poništavanje ranije utvrđenog cilja, odnosno opredjeljenja da BiH postane članica NATO-a. Potom je ta politička volja suprotstavljena zakonima Bosne i Hercegovine, ovog puta kroz rezoluciju Narodne skupštine Republike Srske o vojnoj neutralnosti RS-a, čime je tom rezolucijom potpuno neustavno negiran Zakon o Oružanim snagama BiH, koji definiše NATO opredjeljenje BiH, premda su taj zakon ranije podržali i oni koji danas to opredjeljenje – i preuzetu obavezu – negiraju. Dio ovog projekta je i uvođenje "političkih reprezentacija" u institucije Bosne i Hercegovine - za sada samo član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda Milorad Dodik, a uskoro i ostali reprezentativci u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti Bosne i Hercegovine.

Treća i završna faza nove strategije protiv Bosne i Hercegovine je korištenje prava isticanja entitetskog interesa i obavezna provjera tih interesa pred Narodnom skupštinom Republike Srpske, sa već predvidljivim ishodom odluke u kontekstu ranije donesenih rezolucija.

Ma koliko zavodljivo bilo nedavno Izetbegovićevo poređenje politike sa pecanjem riba, politika je mnogo ozbiljnije od toga. Ne može se projekat izgradnje države Bosne i Hercegovine voditi bez jasne vizije i strategije njenog dosezanja. Ili, ako za Izetbegovića politika jeste kao ribolov, onda bi morao pecati u dubokim vodama međunarodne politike.