Sedam sedmica za destabilizaciju: Nije kriv samo Boris

Velika Britanija nije jedina zemlja na svijetu koja se našla u naizgled bezizlaznoj političkoj krizi; obilježja i simptomatika krize mogu se bez mnogo truda naći u gotovo svakoj zemlji na određenoj razini političkog života. Naročito u vremenima nacionalizma, rastućih desničarskih pokreta, populizma, elitizma i mnogih drugih 'izama'

Međutim, ono što je intrigirajuće u vezi sa političkom krizom Velike Britanije je 1) da se radi o parlamentarnoj demokratiji i ustavnoj monarhiji sa dugom političkom i državnom historijom za koju se često kaže da je 'izmislila politiku'; i 2) da je vladajuća stranka te zemlje za premijera izabrala čovjeka koji će, umjesto da predvodi napore na rješavanju krize, produbiti je na najbrutalniji mogući način – samovoljno suspendirajući rad britanskog parlamenta - vrhovnog zakonodavnog tijela Ujedinjenog Kraljevstva i britanskih prekomorskih teritorija. 

Brzo i lako, pod svaku cijenu

Boris Johnson – kontroverzna figura britanske politike i novinarstva, i najčešće pominjano ime tokom zadnjih 6 sedmica otkako je doselio na legendarnu adresu Downing Street 10, u ured vlade Velike Britanije. 

Borisa su izabrale njegove stranačke kolege torijevci tj. vladajuća Konzervativna stranka kojoj je njegov manir, kao i ostatku zemlje, vrlo dobro poznat još iz vremena kada je sjedio u fotelji gradonačelnika Londona ili ranije dok je radio kao dopisnik iz Brisela za The Telegraph, kada je njegov euroskepticizam tek počeo promaljati na površinu, a mnogi s njim dijele i klupu u parlamentu gdje sjedi još od 2001. godine.

Boris Johnson je nekonvencionalna figura i to ne samo zbog svoje namjerno neobavezne frizure; on može biti zabavan i humorističan do tačke neodoljivosti. Iako poznat po diskriminatornim izjavama (mnogi bi mu pripisali otvoreni elitizam i skriveni rasizam), sposoban je približiti se običnom građaninu i primorati ga prirođenom karizmom da ih ovaj brzo zaboravi, te se često fotografira 'u akciji' na ulicama, farmama, tvornicama ili kako visi na sajli u zraku iznad Victoria parka na opće oduševljenje mase. 

I dok nekonvencionalnost i stil Borisa Johnsona mu lako mogu pribaviti simpatije, glas podrške za postavljanje na čelnu poziciju premijera zahtijeva više kriterije i najdelikatnije procjene, naročito kad se traga za menadžerom jednog krupnog izazova kao što je to Brexit.

Borisovo 'izlazimo do 31. oktobra pod svaku cijenu' je u početku zvučalo kao posvećenost zadatku koji je dobio od (podijeljenog) glasačkog tijela koje je putem referenduma odlučilo da izađe iz Evropske Unije. Ništa loše, dapače, odgovorno s njegove strane da 'boriskepticima' nije zazvonilo u uhu 'pod svaku cijenu' koje je nešto malo kasnije razloženo u 'sa ili bez sporazuma' gdje se opasno činilo da je dio 'bez sporazuma' premijeru mnogo draži od onog prvog.

'Gomila prijedloga'

Postoji više razloga zašto je Johnsonu draži izlazak iz EU bez sporazuma, a navest ćemo samo jedan: Naime, postići sporazum o uvjetima izlaska koji će odobriti sve relevantne razine britanskog zakonodavstva i EU do 31. oktobra je nemoguća misija.

Sjetimo se njegove prethodnice, metodične, uporne i odgovorne Therese May čije su prijedloge u tri navrata obarali, pa čak i ismijavali, a Boris Johnson čak nema elaboriran bilo kakav prijedlog! Niti naznaku. Kada ga novinari pitaju za sadržaj njegovog prijedloga sporazuma, obično odgovara da vlada ima 'gomilu prijedloga' ali da 'nisu za javnost'. Kao što je navela članica parlamenta Amber Rudd nakon što je podnijela ostavku – 90% vremena potrošeno je na debatu o izlasku bez sporazuma.

Sve bi se to s nešto optimizma i dobre volje moglo i tolerirati da Boris, poznat po preferenciji za brza i laka rješenja, kako bi dodatno skratio put do izvršenja zadatka - Brexita 31. oktobra – nije posegnuo za neočekivanim i suspendirao parlament na 5 sedmica usred dva preostala mjeseca do roka! Šah mat, koji je podvukao kraljičinim blagoslovom tj. odobrenjem za potez koje je puka formalnost jer se monarhija samo jednom u historiji usprotivila odluci premijera.

Boris je, sasvim autokratski, 'razvlastio' 21 torijevca, člana parlamenta zato što su imali suprotno mišljenje od njegovog, te su glasali za prijedlog zakona koji spriječava Brexit bez sporazuma. Kažnjavanje neistomišljenika u samom početku mandata obično nagoviještava paranoidnu spremnost za despotsku 'kosidbu' svega što se nađe na putu. Dokaz – suspenzija parlamenta. 

Tako je izvršen napad na britansku demokratiju – iznutra, poput autoimune bolesti.

Međutim, ono što Boris (ili njegovi savjetnici) nisu dovoljno ozbiljno uzeli u obzir je vrijeme prije i poslije suspenzije koje je parlament (opozicija obogaćena torijevskim 'pobunjenicima') potpomognuta šokiranom javnošću i snagom medija - odlučio pametno iskoristiti: Donji dom je izglasao, a Gornji dom podržao prijedlog zakona kojim se spriječava Brexit bez sporazuma, oboren je Johnsonov prijedlog prijevremenih izbora, a poruka je poslana i ostavkama još 6 članova parlamenta uključujući ministricu rada i mirovina Amber Rudd i premijerovog brata Jo-a Johnsona, bivšeg ministra obrazovanja i nauke.    

Ispred Velike Britanije je krajnja neizvjesnost – parlament zatvoren na 5 sedmica u ključnom trenutku za zemlju i njenu unutarnju i vanjsku politiku, nepostojanje jasne odluke o izlasku iz EU i, na koncu, premijer koji ne želi podnijeti ostavku, niti namjerava ispoštovati novi zakon koji pretpostavlja odgodu Brexita.

Kenneth Clarke, najstariji član parlamenta sa 60-godišnjim stažem u Konzervativnoj stranci, nakon što su mu oduzete ovlasti zbog ranije pomenutog suprotnog stava, kazao je da ne bi stupio u redove Konzervativaca da mu je 20 godina i da je na početku karijere, kako ne bi 'pratio Borisa Johnsona na njegovom divljem, desničarskom nacionalističkom putu'. Čak je izjavio i da smatra laburiste 'manje štetnim' po Veliku Britaniju nego Brexit bez sporazuma.

Siva eminencija

Čovjek koji se krivi za sve što je krenulo po zlu ili će se nastaviti kretati u tom pravcu – Boris Johnson – nije mogao razmišljati niti djelovati sam. Iza njega stoji Konzervativna stranka (minus pobunjeni dio), a okružen je i savjetnicima koji svakodnevno utiču na njegovo mišljenje i ponašanje, kao što je Dominic Cummings, poznatiji kao 'Rasputin' i 'arhitekt Brexita bez sporazuma'. Toksični dah tog pionira euroskepticizma u Britaniji koji je bio na čelu anti EU kampanja još od 1999. i koga Kenneth Clarke smatra čovjekom koji 'vodi zemlju', osjeti se u svakom Johnsonovom ishitrenom potezu usmjerenom ka izlasku 'pod svaku cijenu'. 

Niti Cummings nije sam – okružen je istomišljenicima, ali su brojčanu nadmoć i prednost u djelovanju ipak ostvarili osviješteni Britanci koji su se hrabro suočili sa napadima na demokratiju i njihove slobode, čak i ako ovi dolaze 'odozgo'.

Jer, upravo u tome i jeste bit demokratije.