(Patria) - Muamer Brekalo iz Mostara je višestruko odlikovan, pohvaljivan i nagrađivan za svoj nesebičan aktivizam i humanizam. Od Vlade FBiH je odlikovan Zlatnom značkom CZ FBiH za spašavanje i pomaganje u kriznim situacijama, od Predsjednika FBiH je dobio službenu zahvalnicu za ispoljeni humanizam, nominiran je za najvećeg filantropa u BiH i dobitnik nagrade za isto, te je dobitnik mnogobrojnih zahvalnica i pohvala od Crvenog križa FBiH, gradonačelnika Mostara, raznih institucija vlasti, nevladinih organizacija, vjerskih zajednica, itd. Za njegov aktivizam i humanizam znaju u cijeloj Bosni i Hercegovini, ali i van njenih granica.
Pa ipak, već duže vrijeme, odnosno nekoliko godina, Brekalo se nije pojavljivao u javnom prostoru.
"Oženio sam se i postao otac. Često se našalim i kažem da živim u miješanom braku, ja Hercegovac, a supruga Bosanka. Sredinom 2014. godine sam imao tešku nezgodu na radnom mjestu. Teške povrede glave i kičme, poslije čega sam se ograničeno kretao i funkcionisao općenito. I danas se liječim od posljedica tih povreda. Naravno da poslije svega tog nisam imao ni prostora, ni vremena, ni energije da budem aktivan u onoj mjeri kao prije. A i nekako sam se uvijek plašio da ono što radim za društvo i zajednicu ne postane praksa kojoj je jedina svrha da bude medijski popraćena. Mi toga danas, u našem društvu imamo i previše, mislim. Postoje nevladine organizacije koje su svrha samima sebi, i od kojih društvo nema skoro nikakve suštinske koristi, a imaju izuzetno jak PR i zastupljenost u javnom prostoru.
Svakom modernom društvu treba nevladin sektor, ali odgovoran i ozbiljan.
Na prošlim izborima ste se politički angažovali, bili kandidat za federalni parlament ispred SDP –a. Znam da ste imali više poziva, iz više političkih stranaka, da se politički angažujete i da ste uvijek odbijali. Šta je bio razlog da se politički aktivirate?
Brekalo: Meni prijatelji spočitavaju kako nikad ne znam izabrati pametno i mudro kad je politika u pitanju. Naravno, misle na ono što se u Sarajevu žargonski zove „hajrovanjem“. Biti ljevičar je po meni neki prirodan slijed u skladu sa mojim karakterom i principima, a biti za građansku državu stvar shvatanja. Valjda je svakom od nas drago kad te prije svega prozovu čovjekom pa onda svim ostalim. Ne mogu ni pomisliti da ljude djelim i po čemu drugom osim po ljudskosti. Nerado sam pristao da budem kandidat, iako sam iskreno vjerovao u promjene. Da skratim, sve u svemu loše iskustvo. Na kraju vlast dobiju oni koji su imali brojače, a ne birače. U svim strankama, pa i mojoj, ako ćemo biti iskreni. Drago mi je što nisam izabran nakon svih mojih saznanja i spoznaja vezanih za izbore. Nisam bio dorastao ni zreo, nisam imao potreban kapacitet, podršku i više bih bio dio problema nego riješenja. Mogao bih još svašta nešto reći, ali ovdje ću se zaustaviti.
Imate li zamjerke današnjoj vlasti ali i opoziciji, i šta konkretno?
Brekalo: Za one na vlasti šta mogu reći, a da već neko pametniji od mene prethodno nije rekao za njih? Iako u ovakvom ustroju države i omjeru političkih snaga, pa i geopolitičkim interesima svjetskih sila, nijedna vlast se ne može napraviti takvom da njen jedini fokus bude na podizanju ekonomije i otvaranju novih radnih mjesta. Mislim da smo u tako teškoj i ozbiljnoj situaciji da bi bilo koja vlast trebala odmah da postavi eksperte na svim nivoima i to odmah, ne gledajući im ništa u CV – u osim kompetencija. Što se tiče opozicije, ja da sam ljevičar ili socijalist, a da sam izabran u neki od parlamenata koji nikako ne rade odrekao bih se plaće jer je nisam ni zaradio. A u slučaju gdje parlamenti ipak rade, mislim da bi prosječna plaća isplaćena na nivou FBiH bila sasvim dovoljna uz plaćene ostale neophodne troškove. Imati elitna primanja u državi, a predstavljati se zaštitnikom najnižih slojeva u istoj, ima li logike? Čime možeš pokazati da si drugačiji, senzibilniji, nego ličnim i konkretnim primjerom?
Živite u Mostaru. Kakva je trenutna situacija u Mostaru, odnosno kako je vi vidite?
Brekalo: Nama koji ovdje živimo je prešlo u naviku da se ne čudimo bilo čemu što nije normalno, i to pomalo strašno zvuči. Ljudima koji dođu sa strane i zadrže se par dana, Mostar izgleda kao lijepa destinacija. Međutim makar malo svjesnom građaninu živjeti, a pogotovo raditi ili biti društveno aktivan u njemu je već druga dimenzija. Vrlo tegobna. Za neka dešavanja u Mostaru, a koja se tiču konkretnih životnih pitanja i problema svih građana nećete nikad čuti niti u jednim vijestima. Pod krilaticom patriotizma ili domoljublja se rade mnoge stvari, i svako ko bilo šta smisleno kaže protiv toga bude označen u okolini u kojoj živi. Valjda je patriotizam danas, četvrt stoljeća poslije rata, kada očistiš smeće u svom sokaku ili mahali, kada otvoriš novo radno mjesto, kada svojim zaposlenicima uredno i na vrijeme isplatiš plaću i uplatiš doprinose, kada redovno izmirivaš sve obaveze prema državnim fondovima, jer imaš svijest da će na taj način penzioneri imati redovne penzije, a doktori i učitelji plaće. U zadnje vrijeme sam primjetio da su se i oni koji su dizali glas i borili se da poprave stanje u Mostaru umorili i odselili iz njega. Ne mogu im zamjeriti, jer ih mogu shvatiti. Danas u Mostaru imamo tek nekolicinu koja javno diže glas. Iskreno, svaki put poslije toga me strah da im se nešto ne desi. Nedavno je jedan od njih napadnut u javnosti, usred dana.
Opozicija u Mostaru se oglasi samo eto da znamo da su živi i da postoje. I sam sam često ukazivao na neke stvari, zbog čega sam u nekoliko navrata dobijao i direktne prijetnje. Ne vjerujem više institucijama koje bi trebale jednako štititi sve građane i sprovoditi zakone. Iskusio sam to na vlastitoj koži, ali se i uvjerio na primjerima ljudi koje znam. Ovdje se ljudi boje, ne „onih tamo“, nego „svojih“. Ako dignu glas mogu izgubiti sve, jer remete koncepciju omjera i podjele moći i interesa.