Ante Tomić: Ni predsjednica ni ministar nisu rekli ništa što bi demantiralo Željka Komšića

Ante Tomić, Slobodna Dalmacija

Strahovita je uznemirenost ovdje zavladala nakon što je Željko Komšić, predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u Ujedinjenim narodima kazao kako se u Hrvatskoj "kroz javno i političko djelovanje pojedinaca niječe genocid nad Srbima, Romima i Židovima u Drugom svjetskom ratu".

Na Zrinjevcu, u Ministarstvu vanjskih poslova, Gordan Grlić Radman se tresao od gnjeva, a i na Pantovčaku je tajnica trčala s cukrom i vodom predsjednici koja je vrišteći bacala stilske stolce o zidove. Kasnije, kad se nešto umirila, Kolinda Grabar-Kitarović je izjavila kako Komšić "svojom stalnom neutemeljenom protuhrvatskom retorikom dodatno potvrđuje kako nije samo nelegitiman nego nije ni relevantan sugovornik", a ministar vanjskih poslova je ogorčeno dodao poznati refren kako je "Hrvatska osudila sve totalitarne sustave".

Pozornijem promatraču neće ipak promaknuti kako ni predsjednica ni ministar ustvari nisu rekli ništa što bi demantiralo Željka Komšića. To da se ovdje otvoreno niječe genocid nad Srbima, Romima i Židovima jasno je čak i površnom čitatelju Hrvatskog tjednika u kojemu se redovito, kao nesumnjiva povijesna činjenica, gotovo kao nekakva otrcana, dosadna istina, navodi da u NDH nije bilo masovnih likvidacija rasno nečistih ili politički nepodobnih.

Grabar-Kitarović, kao punoljetna osoba odgovorna za svoje postupke, svakako je morala to vidjeti prije nego je u upravo Hrvatskom tjedniku objavila namjeru da se natječe za drugi predsjednički mandat.

Pa i Gordan Grlić Radman vjerojatno je u izlozima rijetkih hrvatskih knjižara opazio knjigu Igora Vukića "Radni logor Jasenovac", ili je prolazio pored kina Europa, u Varšavskoj ulici, u centru glavnog grada, dok se u njemu prikazivao dokumentarni film Jakova Sedlara "Jasenovac – istina".

Ili je možda ministar vanjskih poslova prije nekoliko dana na Gornjem gradu, dolazeći u Vladu, iz obližnje crkve svetog Marka čuo kako svećenik gorko jadikuje za nedužnim hrvatskim vitezovima na misi zadušnici za visoke ustaške časnike strijeljane 1945. godine.

Pretpostavljam da gospođa predsjednica i gospodin ministar znaju da se u njemačkim i austrijskim crkvama ne služe mise za naciste i da na njemačkim i austrijskim kioscima nema novina koje tvrde da se u Auschwitzu i Treblinki nisu istrebljivali Židovi.

Tako nešto u Austriji i Njemačkoj postoji samo u mračnom političkom podzemlju, među maskiranim sociopatima koji bacaju molotovljeve koktele na džamije. Knjige poput Vukićeve "Radni logor Jasenovac" i filmovi poput Sedlarova "Jasenovac – istina" u civiliziranoj se Europi prodaju samo u velikoj diskreciji, anonimnom uplatom u bitcoinima, na dark webu, na sajtovima koji inače nude amfetamine, vatreno oružje i dječju pornografiju.

Željko Komšić, sviđao se on vama ili ne, bez obzira držite li ga legitimnim ili nelegitimnim predstavnikom Hrvata u BiH, nije u Ujedinjenim narodima iznio nikakav vrijednosni sud. Nije to bilo nekakvo maliciozno protuhrvatsko mišljenje s kojim se možete slagati ili ne slagati, već je čovjek naprosto iznio jednu činjenicu, nešto što svatko od nas može posvjedočiti odlaskom na misu u župnu crkvu, ili na predavanje u pastoralni centar, ili klikom na link nekog braniteljskog portala, ili okretanjem na program javne televizije, na mozaičnu popodnevnu emisiju u kojoj se opušteno i nasmijano najavljuju prilozi o sobnom bilju, prednostima dojenja, brodomodelarima iz Lovrana, rekordno velikoj bundevi u Đakovu i samoprijegornom domoljublju Maksa Luburića.

Nevjerojatno je da ni hrvatska predsjednica ni ministar vanjskih poslova ništa od toga nisu vidjeli, da im je Komšićev nastup na East Riveru prvi glas o nijekanju ustaških zločina nad Srbima, Židovima i Romima. Reakcije predsjednice i ministra Grlića Radmana na Komšićeve tvrdnje tako su slaboumne da pomislite kako je to možda prije toksikološki nego politički problem.

Upitate se zaista, šta su to njih dvoje pušili?