Piše: Amra Varatanović
U samo nekoliko dana u Sarajevu su se dogodila dva slučaja koji, iako su oba trebala, nisu imala jednaku pažnju ni politike, ni građana, pa ni medija.
Klinički centar Univerziteta u Sarajevu, tačnije generalna direktorica Sebija Izetbegović javno je odbila liječenje djevojčice Nadin Smajlović u najvećoj javnoj zdravstvenoj ustanovi. Izgovor za to, ako se uopšte i smije pomisliti nekome odbiti liječenje, za direktoricu Izetbegović je napad oca djevojčice na šefa Pedijatrijske klinike KCUS-a. I za nju tu priča završava. Generalnoj direktorici nije palo na pamet reći da će djevojčica imati svu potrebnu njegu dok se ne nabavi lijek koji joj je potreban ili da će podržati njeno izmještanje u Tursku. Umjesto toga ona tvrdi da KCUS može pružiti medicinsku uslugu ali da nema lijeka.
S obzirom da je Izetbegović u više navrata organizirala press konferencije na kojima je govorila o svojim uspjesima smanjenja dugova, smanjenim listama čekanja, “zanavljanju” opreme, i čemu sve ne, zanimljivo je da nikada nije spomenula da se suočavaju i sa nedostatkom lijekova za teška oboljenja koja nabavlja Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH. Zašto smo za ove probleme morali saznati nakon incidenta na Pedijatrijskoj klinici i to od roditelja djevojčice koji samo žele pomoći svom djetetu. Iz očaja roditelj je spreman na sve.
Samo tri političke stranke su saopćenjima za javnost zatražile ostavku/smjenu menadžmenta KCUS-a zbog odbijanja liječenja djevojčice. I na tome je sve ostalo. Roditelji su i dalje bez odgovora da li će njihovo dijete ikada moći dobiti terapiju na KCUS-u ili će biti primorani ponovo je izmjestiti u Tursku.
U svim demokratskim zemljama u kojima se tako zdušno svi pozivaju na poštivanje ljudskih prava, a u koje spada i BiH(!?), neshvatljivo je da nema konkretnih akcija građana koji bi zahtijevali punu medicinsku uslugu kako za djevojčicu Nadin, tako i za sve one kojima je potrebna.
Kada su sa KCUS-a odlazile desetine ljekara, čuo se tek pokoji glas, kada smo došli u fazu da nam se javno i bez imalo srama odbija liječenje jer je tako Izetbegović rekla, također se čuo tek pokoji glas. Da li je moguće da u Kantonu Sarajevo i ovoj državi nema dovoljno jakog glasa koji bi osudio ovakve postupke. U krajnju ruku, može se reći, da je nad Nadin Smajlović izvršeno institucionalno nasilje u liku Sebije Izetbegović, ali i svih onih koji se nisu usprotivili ovakvoj izjavi. Treba podsjetiti da je na KCUS-u uposleno 3.000 osoba. Da se samo polovina usprotivila generalnoj direktorici bilo bi dovoljno za njenu smjenu.
Drugo pitanje je gdje je Vlada KS kada treba zaštititi maloljetnu djevojčicu? Gdje je podrška ministrice zdravstva Amele Sofić (DF), bez obzira što je osudila postupak nasilja djevojčicinog oca. Zašto se o ovom slučaju ne oglašava ni ministar zdravstva FBiH Vjekoslav Mandić (HDZ BiH) koji je direktno Izetbegović omogućio drugi mandat na čelu KCUS-a. Da li je za Mandića važna samo Hercegovina i Sveučilišna bolnica?
Iznenađuje izostanak reakcije i brojnih udruženja i organizacija koji se bave zaštitom dječijih i ljudskih prava.
I dok se ovim slučajem bave samo pojedini mediji, u isto vrijeme održavaju se protesti zbog jedne druge vrste nasilja prema djeci. Zastupnica Naše stranke Sabina Ćudić ove je sedmice uoči sjednice Federalnog parlamenta objavila fotografije vezanih štićenika u Zavodu Pazarić. Uslijedilo je spontano okupljanje građana isti dan, pa i dan poslije i dan nakon toga dok nije smijenjena Uprava Zavoda. Protesti su nastavljeni i nakon toga.
Logično pitanje je da li je trebala biti objavljena slika vezane Nadin Smajlović pa da se izazove takva reakcija. Ako smo slabi na patnju djece kako smo ignorisali bolesno dijete i njenu borbu za život. Da li su građani procijenili da “ne mogu ništa” generalnoj direktorici ni politici/politikama koja je tu postavila?
Ako šest stranaka koje čine vlast u KS (Narod i pravda, Naša stranka, SDP BiH, SBB, DF i NBL) nije spremno zaštititi pravo svih građana na medicinsku uslugu u KCUS-u koji se finansira od naših plaća i poreza a KS daje 140 miliona KM onda možda takva vlast i ne zaslužuje da se zove i bude vlast.