Nakon hapšenja Brčaka Osmana Osmanovića: Nedužne sude dok zločinci mirno šetaju gradom 

Piše Enes Jakupović

Nakon hapšenja Brčaka Osmana Osmanovića na granici BiH i Srbije, pojavile su se konačno reakcije nekih političkih faktora i stranaka. Čini se kako je njegovo hapšenje kap na punu čašu onoga što se događa ljudima koji su stali u obranu BiH. Osmanoviću je nakon tužilačkog saslušanja danas u Beogradu određen pritvor, a na teret mu se stavljaju ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

Osman Osmanović je prijeratni inspektor policije u Brčkom. Nakon rata bio je na nekim od visokih funkcija u Brčkom. Njegovo hapšenje otvorilo je ogromne probleme koje ima ovdašnje pravosuđe, od lokalnih do najviših sudova. Osmanovića se tereti za navodno mučenje zarobljenih vojnika Srba u Gornjem Rahiću kod Brčkog 1992. godine. Krenimo redom.

Osmanović je svjedočio našem kolegi Seadu Omeragiću za knjigu „Smrt na Savskom mostu“. Agresija i zločini nad Bošnjacima i Hrvatima Brčkog krenuli su u rano jutro 30. aprila 1992. kada su srušeni Savski i Željeznički most. U stravičnoj eksploziji na Savskom mostu, prema izvještajima stranih organizacija za ljudska prava i domaćih svjedoka, ubijeno je između 70 i 150 ljudi koji su morali pješke ulaziti iz Hrvatske u BiH, preko mosta koji je pola godine prije oštećen drugom, manjom eksplozijom. To jutro 1992. čitav jedan blok mosta je srušen, većina žrtava je odbačena u Savu, dok je desetine tijela i dijelova žrtava razbacano oko mosta. 

Čak i to jutro su Osmanović i njegove kolege, poput inspektora Galiba Hodžića došle u stanicu. Kad su obavijestili tužioca Teodora Gavrića o onome što se dogodilo na mostu i zatražili uviđaj, on je uzviknuo: „Kakav uviđaj. Zar ne vidite da je ovo rat“.  

I Osmanović i njegove kolege su tada mogle vidjeti kakva zvjerstva čekaju Bošnjake i Hrvate Brčkog. Pa ipak su prikupili dokaze, pronašli oko 12 ličnih karti i pasoša. Osmanović je ugledao jedan strašan detalj: „Vidio sam krvavu dječiju patiku. Bijela mala patika. Dijete je moglo imati oko dvije godine. To je bila beba. Pomislio sam da više nikada neću naći svoj duševni mir“, opisao je Osmanović taj trenutak. U više navrata Osmanović je komentarisao da je na onom suludom spisku ratnih zločinaca sa Davorinom Popovićem Pimpekom, Hankom Paldum, Josipom Pejakovićem i drugim ni krivim ni dužnim ljudima.    

Đavo je odnio šalu. Tad su policajci Bošnjaci vidjeli da brojni vojnici u uniformama JNA opkoljavaju zgrade i iz domova vode uhapšene civile. Hitno su napustili grad i spas potražili u Gornjem Rahiću, na jugu opštine Brčko. Tamo će preko noći napraviti policijsku stanicu, improvizovanu bolnicu i ostale institucije i spremiti se za odbranu naroda.      

U međuvremenu će se, pod vlašću SDS-a u Brčkom formirati logori smrti: Jedan od najgorih bio je Luka, zatim fiskulturna sala Partizan, hotel Posavina, Policijska stanica itd. Masovne grobnice brčanskih Bošnjaka i Hrvata vidio je svijet, a pokazivane su i u Kongresu SAD. Više od 515 do sada evidentiranih ubijenih Bošnjaka Brčkog vape za sudskom pravdom. Ali je do danas nema.  

I šta radi pravosuđe Brčkog? Šta radi Sud BiH? Oni masovno kažnjavaju branitelje za navodna mučenja i policijsku stanicu u Rahiću nazivaju logorom. U kojem, naravno, niko nije ubijen. Ko tereti Osmana Osmanovića za navodno mučenje zatvorenika? Terete ga dva svjedoka: jedan je Vasiljko Todić i drugi je Milenko Radišić. Vasiljko Todić je do sada svjedočio u pet predmeta. Prvo je Todić svjedočio protiv Nijaza Hodžića i Galiba Hodžića, inspektora Policije u Brčkom. Galib Hodžić je priznao da je udario zatvorenika novinama po glavi jer ga je provocirao. Osuđen je na tri godine zatvora, a Nijaz Hodžić na godinu. 

U drugom slučaju svjedočio je protiv Mensura Peljte, koji je tokom procesa oslobođen. 

U trećem slučaju Todić je svjedočio protiv Asmira Tatarevića i Armina Omazića. Tatarević je osuđen na dvije godine zatvora, a Omazić na šest mjeseci. U četvrtom procesu Mirsad Ahmedbašić je prvo osuđen na 18 mjeseci, a onda na žalbu pravosnažno oslobođen krivice za ove optužbe za mučenje logoraša. 

U petom procesu Todić je svjedočio protiv Redžepa Salaja. Sada slijedi i šesti proces protiv Osmana Osmanovića. Za Todića bi se moglo reći da je neka vrsta „serijskog svjedoka“. Drugi prijavljeni svjedok Milenko Radišić svjedočio je protiv Redžepa Salaja i Nermina Salijevića. Sada će u trećem pokušaju svjedočiti protiv Osmana Osmanovića.

Službenici OSCE-a su upozoravali u svojim izvještajima da više od 200 predmeta zločina u Brčkom čeka na pokretanje procesa. O tome, nažalost, niko ne vodi računa. Prema nekim izvorima, nepoznato je gdje je završilo više od 30 predmeta, koji se tiču zločina nad Bošnjacima i Hrvatima Brčkog, a koje je Tribunal u Hagu označio prioritetnim predmetima pod oznakom „A“. Nažalost, zločinci iz ovih predmeta se slobodno šetaju gradom, jedan je nedavno i umro od starosti. Bošnjaci se progone i osuđuju za navodne šamare. Očito se sa ovim montiranim predmetima svjesno ide na trošenje resursa prvosuđa, od Brčkog do Suda BiH. Iscrpljivanjem se žele spriječiti procesi za najstrašnije zločine koji su svojom surovošću svojevremeno sablaznili čitav Zapadni svijet.

Mnogi Brčaci smatraju da je njihov grad i dalje na koridoru tzv. velike Srbije, čiji sljedbenici  nastavljaju raditi na otimanju ovog grada. Sada izmišljanjem zločina i progonom nedužnih ljudi. Brčaci su objavili knjigu zločina sa fotografijama i podacima za 515 ubijenih civila, njihovih sugrađana. Dok traje suđenje brčanskom krvniku Đorđu Ristaniću, političkom i praktičnom lideru Srba iz vremena ovih užasnih zločina u gradu, sjetimo se da su pred Tribunalom u Hagu suđeni Ranko Češić i Goran Jelisić zvani Adolf, koji je osuđen na najvišu moguću kaznu zatvora. Tokom čitanja presude je usput rečeno da takve hladnokrvne ubice sudije imaju rijetko priliku vidjeti.        

Ovo što se radi u Brčkom je katastrofa pravosuđa u BiH.

Danas Brčaci traže da im se prezentiraju gole činjenice: Koliko je do sada brčanski tužilac Radmilo Ivanović podigao optužnica, a koliko su optužnica podigle tužiteljice Amela Mustafić i Sadika Fatić. Na jednoj strani su navodna mučenja Srba u policijskoj stanici Gornji Rahić, a na drugoj više od pola hiljade Bošnjaka zvjerski ubijenih u brčanskim logorima smrti.