EDIN URJAN KUKAVICA Ne u moje ime!

Piše: Edin Urjan Kukavica

Nema toga što se bilo kojoj vrsti diskriminacije po bilo kojem osnovu ne može prigovoriti: od sijanja i potpirivanja međunacionalne netrpeljivosti, preko govora mržnje do otvorenog šovinizma i fašizma. I nisam siguran šta od svega što bi se moglo prigovoriti više vrijeđa: to što uvrede izgovara(ju) anonimni član(ovi) stranke koja tvrdi da je povela, vodila i još uvijek vodi borbu za jedinstvenu zemlju i državu Bosnu i Hercegovinu, to što ta stranka tvrdi da predstavlja cijeli narod, to što su te osobe izabrani i / ili imenovani i postavljeni službenici državne uprave, to što su takve osobe uopće ikada i ikako došle u priliku da predstavljaju bilo koga, bilo gdje i bilo kada, to što im ništa ne znači što su im oni koje diskriminiraju i vrijeđaju omogućili, izborili i odbranili pravo da uđu u strukture vladanja državom i odlučivanja o sudbini naroda Bosne i Hercegovine, to što svojim istupima i postovima navlače (is)tu mračnu, zaostalu, nazadnu šovinističku sjenku nada sve Bošnjakinje i Bošnjake, muslimanke i muslimane, što poslije njihovih istupa niko više ne gleda isto na pokrivene žene na ulicama... ili to što se njihov predsjednik još uvijek (u vrijeme pisanja teksta) nije ni kritički, a kamoli sankcijski osvrnuo na zloćude istupe svojih podanika.

Ništa manje ne vrijeđaju ni lajkovi na tim njihovim postovima, ali njih je – hvala Bogu – malo; kao ni činjenica da oni, svojim šovinizmima, potpuno opravdavaju sve diskriminacije koje su činjene i još uvijek se čine Bošnjacima i muslimanima, od dvije škole pod jednim krovom jednog do otvorenog zagovaranja na podjelu i rastakanje Bosne i Hercegovine drugog fašiste... jer se sa ovakvim Bošnjacima, koji vole isticati kako su najbrojniji narod u BiH – pogotovo i naročito zato što su najbrojniji – jednostavno ne može živjeti.

Osobno, najviše me vrijeđa to što ti ljudi svoje „pravo da mrze“ brane pozivanjem na Boga, Sveopćeg Stvoritelja i Dobročinitelja, Svemilosnog, Samilosnog... Koji je sve stvorio, pa i ljude i podijelio ih da se mođusobno upoznaju. Pozivati te i takve ljude na svijest i savjest, na razum i promišljanje, kakvu poruku kao muslimani šalju o Bogu Kojega – navodno – vjeruju očevidno nema smisla. Iako bi trebalo ovdje nećemo otvarati temu vjernauke u školama i vjeroučitelja i vjerskih službenika u politici.

Općenito, jako je loše to što su se i do sada slični istupi poput borbe protiv antifašizma i jednako loši poput onoga „ode ovaj, dođe onaj“ tumačili lapsusima i ispadima. Ali, najgore od svega možda je to što se govor mržnje, međunacionalni incident, diskriminacija... pretvorio i razvodnio saopćenjima na privatnim FB stranicama kao da se to tiče samo njih dvojice izravno uključenih. Isto tako bi bilo dobro da ratove vode samo idioti i kreteni koji ih izazivaju. No, nažalost, nikad nije tako.

Prije svega, nije pretjerano reći da je veliki dio starog svijeta krajem 20. stoljeća gotovo nepovratno zagazio u Srednji vijek. Je li on počeo sa agresijom na Bosnu i Hercegovinu i pravim
srednjovjekovnim nasiljem nad stanovnicima opsjednutih gradova ne znam ali je činjenica da se nastavio surovostima o kojima se do tada moglo čitati samo u kronikama iz vremena križarskih ratova i zapisnicima sa inkvizicijskih utvrđivanja crkvenog pravovjerja. Jedina ali značajna razlika je u tome da sada nasilje provode muslimani najprije nad muslimanima, a potom i nad ostalim religijski drugačije afiliranim.

Potom, sve što se u posljednjih dvadesetpet godina događa u Bosni i Hercegovini ozbiljno upitnom čine tezu da je BiH „postkonfliktna zemlja“ odnosno, u najmanjem zahtijeva njenu
analizu i izvjesnu redefiniciju. Ustvari, dovoljno je proširiti kontekst pojma „konflikt“ u slučaju BiH bi se mogao izvaditi iz njegovog osnovnog / reduciranog poimanja i produžiti jer se bh-populizam temelji na kontinuiranom konfliktu najprimitivnijih zamislivih populizama, ličnih interesa i poltronizama najniže zamislive kategorije.

I na kraju, doista, uvijek se pitam: u koju kategoriju bespotrebnih, beskorisnih i besmislenih - štetnih ljudi spadaju ovakvi ljudi? Kome u prilog ide ovakav kontinuiran trend razvoja stanja i situacije u zemlji? Odnosno, kako ovakav govor i ponašanje koji su očevidno odraz ne samo osobne neodgojenosti u civilizacijskom duhu, nego fanatičnog provincijalizma, osobne frustracije i
neopravdanog razočarenja vlastitom prošlošću te, potrebe za iskupljenjem iskakanjem iz jedne dunjalučarske u drugu nacionalističku i šovinističku krajnost doprinosi izgradnji Bosne i Hercegovine?

Odnosno, zašto smo mi toliko (mo)mentalno ograničeni, ili nezainteresirani, ili uvjereni da ni na šta ne možemo utjecati?

U najkraćem, dekadentno i degutantno... ali, neka ovi idealni instrumenti, podanička, hijerarhijska struktura – jeftino kupiš, vjerno služe – sitnošićardžijskog mentaliteta, bez duha i duše, sa FB statusom kao maksimalnim dometom onoga što mogu da postignu rade i čine šta god u ime bilo čijeg puta, bilo kakve politike i bilo koje ideologije, ali ne i u moje ime.