Na tračnicama za propast: Između borbe i kofera

Piše: Rasim Belko

Ako želiš promijeniti svijet, počni od sebe! (Konfucije)

Svijet u kojem živi 90 posto pojedinaca, ljudi, građana u Bosni i Hercegovini već predugo zahtijeva promjene. Promjene koje će se primarno desiti u glavama izgubljenih sudbina i uzaludnog trošenja života.

“Svaki pojedinac može napraviti nešto veliko”, otprilike glasi rečenica iz kultnog Supermena. Zašto onda u Bosni i Hercegovini jedna grupa upravlja sudbinama i životima miliona pojedinaca.

“Kako ću ja? Ko sam ja da promijenim nešto? Ne mogu ja sam mijenjati stanje?” i slična druga opravdanja dovele su Bosance i Hercegovce (Bošnjake, Srbe, Hrvate, ostale i preostale) na rub opstanka u ovoj državi za koju će mnogi reći da je izgledom prototip rajskih prostranstava.

Pitanja s početka prethodne rečenice nisu tu tek tako. Kao da su poput kakvog čipa ugrađena u kolektivnu svijest nas koji obitavamo pod nebom pod kojim su živjeli nobelovci, oskarovci, obični mudraci, veliki buntovnici, snažni radnici.

Priča da ja kao jedinka u sistemu ne mogu djelovati je zapravo kod opstanka vlasti gore od faraonske, sistema trulijeg od anarhije.

Budi promjena koju želiš

Broj nezaposlenih u Bosni i Hercegovini trenutno prelazi brojku od 600 hiljada, a zbog virusa koji je pogodio cijeli svijet, taj broj bi mogao dodatno rasti. No, i bez virusa, imamo dovoljno nepogoda koje nam brojke nezaposlenosti drže na otprilike pola miliona.

U tih 500 hiljada nalazi se prilično veliki broj onih s visokoškolskom diplomom, a neki imaju i značajan staž na birou. Pitam se, zato, kako to da hiljade obrazovanih ljudi mirno posmatraju život koji pored njih prolazi. Jesu li ti ljudi dostojni tih diploma koje su stekli? Ne, ne govorim o tome zašto nisu zaposleni. Govorim o činjenici da je tih ljudi toliko da bi mogli za samo jedan dan oteti vlast društveno-političkim kamikazama koje danas vode ovu državu.

Zamislite da se osnuje stranka ljudi s biroa. Inženjeri, arhitekte, IT stručnjaci i desetine drugih profila. Ljudi koji su legalnim okončanjem studija pokazali da imaju mozak i da su sposobni, ali im je očito neki trojanac ili bug blokirao taj mozak.

Osloboditi masu brojniju od 500 hiljada na putu promjena, bila bi promjena koja ovu državu vodi ne naprijed, nego u potpuni preporod.

Oni koji trenutno upravljaju Bosnom i Hercegovinom ili su kupili diplomu ili su zaobišli istinu dok su se domogli vlasti. TI i takvi, polupismeni i polunormalni politički ublehaši sa falsifikovanim i kupljenim diplomama zovemo vlast. Njima se umoljavamo i kada nam treba najobičniji pečat, sljedeći onu staru “ne idi konju uz dlaku”:
Istovremeno, u zemlji paradoksa i paranormalnih pojava, pametni i obrazovani ljudi prodaju paprike na pijacama da ne bi umrli od gladi.

I tim nezaposlenim i onima koji rade, a zapravo su robovi, život je samo san dok životare između bajatog hljeba danas i gorke sudbine sutra. Životarenje nije život. Životarenje je zapravo najgori oblik postojanja i opstajanja. Lišeni svega što normalan život podrazumijeva, raspadamo se poput nagnječene jabuke, dok pod teretom robovlasništva ne počnemo truliti. A čim se to desi postajemo otpisani. Tu stvarni život skončava, a počinje viši level agonije.  
.
Mozak na ivici eksplozije, pluća uveliko oštećena nikotinom, a jetra alkoholom zbog činjenice da svakodnevno gledamo kako nas satničarske duše praznih glava bezočno pljačkaju iz dana u dan. I sve nam to maskiraju u borbu za naše interese. Da je to jednomjesečno stanje, bilo bi puno, a tri decenije je već vječnost učmalog i uzaludno potrošenog života.

Tračnice za propast

Voz zvani Bosna i Hercegovina te tri decenije nesumnjivo se kreće ka provaliji propasti, između onih što ne znaše a htjedoše i onih što znadoše al’ utrnuli bješe.

Ovi prvi, a njih je malo, tek desetak posto spasit će se opljačkanim blagom kada provalija bude izvjesna, a ovi drugi jednom zauvijek nestati. Uzalud će im biti njihova pamet i diplome. Pasivnost i neizvjesnost ubijaju poput metka.

Zašto onda ti pametni i školovani čekaju da voz DOMOVINA stigne do provalije? Zašto im život nije svet?  Zašto im ni život potomaka nije svet?

Predaja nikada na ovim prostorima nije bila primarna odluka. Kakve su onda to generacije koje su se predale stihiji koja vodi u provaliju. Ako su i mislili da će ih neko sa strane spasiti, odavno su trebali, a vjerujem i shvatili da se to neće desiti.

Da, dobar dio njih već se pomirio sa sudbinom potrošenom u želji za životom, pa svoju djecu savjetuju već ustaljenom “Idi, samo bježi odavde!”. Ali zašto da bježe sa zemlje predaka ako je dovoljno velika i plodna da u njoj žive i opstanu.

Borba ili kofer

Zašto se, umjesto pakovanja kofera naših najdražih, ne bismo oslobodili stigme da ne možemo ništa promijeniti? Jer, u kofere se ne može spakovati zavičaj i majčina suza dok ispraća dijete, svjesna da ga možda više neće vidjeti. A u tuđini će nas sačekati nostalgija zbog koje će nam ponovo biti ugroženo zdravlje.

Vrijeme je da duh boraca satkan u krvnom i svakom drugom nasljedstvu probudimo i protjeramo sve one koji danas sjede u lokomotivi na tračnicama za propast. 

Bajati hljeb životarenja može se pretvoriti u život dostojanstvenih ljudi, svojih na svome. Kada se ljudi slože, sve se može. Zato bi svi oni što tavore u tamnici nezaposlenosti mogli da prekinu traćiti živote, a početi trasirati put u bolje dane. Jer, za samo jedan dan u oktobru, stranka ljudi s biroa srušila bi ljigavi sistem koji imamo danas.

A da bi to uspjeli svako od nas mora biti promjena koju želi.

Jer, u kofere nikada nije moglo stati ono što smo htjeli ponijeti.