Milo tamo, Mile ovdje, a četnici između

Piše: Rasim BELKO

Rijetko gdje, kao na Zapadnom Balkanu, izbori u jednoj nezavisnoj i suverenoj zemlji izazivaju potrese u većem dijelu regije. Izbori u Crnoj Gori ove godine više su ličili kao neki historijski sukob Srpske pravoslavne crkve i njenih protivnika. 

A nije prvi put da Srpska pravoslavna crkva miješa svoju religijsku i političku odluku. Zakon o slobodi vjeroispovijesti bio je okidač za srpske nacionalističke struje u Srbiji, a neminovno su se poslije prelile i u Bosnu i Hercegovini. 

U biti, najmanje je riječ o pravoslavnim svetinjama na crnogorskoj zemlji a najviše o nakanama srpskih nacionalista da preuzmu Crnu Goru kako bi krenuli s novom “velikom” Srbijom. 

Reinkarnacija Bulatovićeve Crne Gore bio je preduslov režimu Aleksandra Vučića da otvori novi put velikosrpstva. Jer, drugog ozbiljnog saveznika trenutno nema. A crkva je uvijek dobar pokretač. 

Litije i izazivanje političkih nereda obilježili su mjesece pred izbore. A onda se krenulo s onom dobro poznatom teorijom. Milo Đukanović optužen je da je tlačitelj srpske nejači. 

Svi se dobro sjećamo da je tako počela i agresija na BiH predvođena Srbijom u saučešću s tadašnjom Crnom Gorom. 

Optuživali su Milu da je diktator, da čeličnom rukom upravlja Crnom Gorom, krši prava…

A nedjeljni izbori začepili su im u potpunosti usta. Jer, za razliku od Srbije u kojoj je Vučić različitim sredstvima pa i oklopnjacima razbio i uništio opoziciju, taj navodni diktator Đukanović dozvolio je svima poštenu izbornu igru. 

Na kraju je došao u situaciju potpune političke neizvjesnosti, gdje će jedan ili dva mandata presuditi put kojim će u narednom periodu ići Crna Gora. 

Kada je riječ o Bosni i Hercegovini i stavu njenih građana spram Crne Gore, sve se svelo na već viđeni klasik u kojem četnici brane srpsku nejač.

A četnici nikad ne idu mimo zastave SDS-a, samo im se ovaj put priključio i dio PDP-a. Na kraju priče o crnogorskom antisrpstvu došli smo do situacije u kojoj je tamo Milo, ovdje Mile, a između četnici. 

Iako je u javnosti žestoki protivnik Mile Đukanovića, prema različitim informacijama Dodik je i svojevrsni saveznik crnogorskog predsjednika. Tako s velikom dozom sigurnosti možemo vjerovati da su Dodikovi aktivisti po Trebinju i drugim mjestima Hercegovine organizovali glasače za Crnu Goru, koji su birali Đukanovića. 

I to je miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore, ali znatno blaže u odnosu na ono što su činili Vučićevi i četnici s ove strane Drine. 

Video u kojem se Crnogorci s boravištem u Sarajevu proglašavaju “Turcima iz Sarajeva”, samo zbog dolaska u Crnu Goru na glasanje, prilično snažno oslikava djelovanje pojedinih bh. politikanata. 

Nebojša Vukanović i Draško Stanivuković zajedno su stali pod zastavu onih koji žele posrbljivanje i pokrštavanje Crne Gore. Prikriveni četnici, lažni zaštitnici srpstva, ponajviše su proteklih dana ličili na Vojislava Šešelja u predratnom periodu. 

Jer i Šešelj nije mogao primirisati vlasti u Srbiji 90-ih, k'o što pomenuti dvojac ne može ni na kilometar prići Miloradu Dodiku. 

Jesu li pokušavali na crnogorskim izborima prikupljati poene za izbore u BiH, ili ne, potpuno je nebitno. 

Njihovo ponašanje u suprotnosti je sa svim što se zove normalno. Šta uopće njih dvojica imaju tražiti u Crnoj Gori. 

Guranje nosa u tuđu avliju dok ti gori kuća ne predstavlja čin dobročinstva, već sluti na nevolje. A Vukanović i Stanivuković upravo jesu nevolje srpskog naroda, samo je sreća pa su kratkog dometa. 

Crnogorski izbori prošli su mirno. Bez bilo kakvih sumnji u rezultat. Rezultati, iako još nezvanični, pokazuju da će politička neizvjesnost još neko vrijeme trajati nad susjednom zemljom. 

Milo Đukanović možda nije najpoželjniji i najčistiji političar, ali za razliku od snaga koje su ga napale daleko je bezopasniji i progresivniji. 

Zato Crna Gora i Milo zajedno traju toliko dugo i kreću se ka normalnim standardima, dok zemlje u kojima bitišu i djeluju Vukanovići, Stanivukovići i Šešelji konstantno strahuju od novih sukoba. 

Nastavak vladavine Mila Đukanovića znači da Crna Gora neće postati novo žarište destabilizacije, sve drugo je opasno i po tu zemlju i po njeno okruženje.