Duraković: Prihvatiti bolest i patnju tijela, ili izabrati još gore – tešku bolest i srca i uma?!

Piše: Esad Duraković/Depo

Šestogodišnjem unuku oprezno pokušavam dati prezrelu krušku koja u svojim sokovima čuva sva iskustva toploga ljeta i purpurne jeseni. On stao na korak od mene i gleda me začuđenim modrim očima: upravo i iznova spoznajem da nema veće čarolije od djetinjeg bistroga pogleda. 

Držim krušku za peteljku, a on ispružio ruku i dlan otvorio. Spuštam sočnu voćku na taj dlan, malen a istovremeno toliko moćan i veliki da Svijet obujmi. 

Pazimo na Socijalnu Distancu!

On ide u vrtić, a tamo vreba Virus.
Bože, kakva drama u njegovom pogledu i u mome srcu! Unuk i djed spoznaju sve strahote Socijalne Distance!

Socijalna Distanaca – upravo to spoznajemo: unuk u čudu a ja u grču – jest ime za socijalnu pustoš. Nisam znao da su moguće i takve vrste utrnuća: stojiš pred nekim ko ti je najdraži na svijetu, ko je zapravo tvoj svijet, a ne možeš ga privinuti u naručje. 
Plimni val koji me obuzima odveć je snažan da bih mogao bilo šta reći. Šutnja stasava.

Između nas je projekt COVID 19, iz Sotonina programa. Gledamo kako zatvara kafane i aerodrome, gradske i državne granice… Ali – ne vidimo i rijetko govorimo o tome kako taj mefistofelski projekt pustoši naš emocionalni svijet, a to je najveća, to je nepopravljiva pustolina.

Doveo nas je pred najteži mogući izbor: Da li prihvatiti bolest i patnju tijela, ili izabrati možda gore od toga – tešku bolest i srca i uma.