Prečice do raja vode u pakao: Bolje sutra između oštrice bodeža i evropskog Gestapoa

Piše: Rasim BELKO

Milioni ljudi otisnuli su se na put sa istoka ka zapadu, “preplivali” mora i  okeane, prepješačili kontinente, kako bi stigli u obećane zemlje Evropske unije i dobili šansu da grade normalan život i bolju budućnost. 

Mnogi su u tome i uspjeli. Smjestili su se po Starom kontinentu od sjevera Finske do juga Francuske i Njemačke, širom Austrije, Švedske, Danske i Norveške. Mnogi od njih su već sada poznati u onom što najbolje rade. 

Tim uspjehom koji je stigao na kraju trnovitog i neizvjesnog puta odagnali su nadu sunarodnjacima koji su ostali na istoku. Poruke i video razgovori onih koji su se izborili za svoj Zapad bili su jasan signal onima koji su ostali u ratovima i siromaštvom razorenim zemljama istoka i juga. 

Masovni pokret izazvao je migracijski talas. Pod tim talasom kompletan Stari kontinent počeo je da se gubi. Počele su se spuštati željezne bodljikave zavjese pred očima migranata željnih slobode i boljeg života. 

Put je postajao teži, prepreke sve veće i veće. Mnogi su i taj put prokrčili i stigli u mjesta o kojima su sanjali. 

A onda je nestalo puteva ka boljem evropskom sutra. I kako to obično biva, kada se legalni putevi zatvore, otvaraju se prečice kojima organizovani kriminalci ubiru profit na tužnim i sumornim sudbinama ljudi s kesama u rukama. 

Uporni u svojoj nakani da dočekaju bolje evropsko sutra migranti su počeli pristizati u državu za koju ih većina nikada do tad nije znala. U državu što se Bosnom i Hercegovinom zove. 

Raj je izgubio sjaj, put postao beskonačno dug, a san o boljem životu naprasno se pretvorio u košmar. Taj košmar traje već godinama. Ljeti se i da durati, poneko prodre kroz bedem evropskih granica, večina završi u raljama bezdušnosti hrvatskih policajca. Nerijetko ih ti hrvatski policajci, tuku i zlostavljaju na način da bi im i Hitler pozavidio. Mnogi od tih ljudi s istoka svjedoče da su im hrvatski policajci urezivali simbole po tijelu, vezali ih gole za drveće i ostavljali tu, a o batinama i pljački ono malo što imaju svjedočio je skoro svaki. 

Sumorno je postalo sumornije. Kada dođu zime teško je pregaziti bosanske planinske vrleti i pokušati “Game”. Stoga ostaju u kampovima i po gradovima. 

Život im postade breme s kojim se teško nositi. Među one koji htjedoše samo bolji život, dođođe gangsteri koji u prostoru bez kontrole svjesni da nemaju identitet postadoše opasnost po cjelokupno bh. društvo i same migrante. 

Život većine tih ljudi zaglavljen je između oštrice noža u Bosni i tupog udarca pendreka u Hrvatskoj. 

Sve između je dnevnopolitička priča lažnih misionara i humanitaraca, plaćenika i špijuna, što u Bosnu dođoše sa svih strana svijeta. U toj lažnoj misiji spašavanja i pomoći migrantima u BiH ponašaju se kao da su aneksirali BiH. Zapravo se ponašaju i gore od onomad Austro - ugrarske. 

Javašluk i bezobrazluk postao je jedini sistem u državi koja sistem odavno ne poznaje. Jedan Selmo i puno humanitaraca. Svi bi migrante riješili na neki svoj način, po nekom svom naumu. 

A nikome do migranata nije stalo. Jer svi ti koji se za migrante brinu na računima su debeli ko naši političari. Svi oni skupo prodaju migrantsku kožu. 

Licemjerno i bahato postalo je univerzalno pravilo lažnih zaštitnika prava migrantske populacije. Evropska unija im daje lažnu nadu da će im pomoći dok sve više steže obruč oko BiH kako bi svaki Game završio onako kako ga u izvještajima opisuje Amnesty International. IOM se zalaže da radi šta im je ćejf i da nikom ne polažu račune. Istovremeno, taj IOM nema ni plana ni strategiju kako okončati kriz koja predugo traje. A ko će im znati, možda produžavanje krize i jeste plan. 

Država Bosna i Hercegovina odavno je bez strategije, a i bez stratega.

A život sanjara s istoka umjesto evropske bajke postade kupanje iz bokala i grijanje na peći na nekoj krajiškoj meraji u snježnom decembru. 

Polako i sami migranti postaju svjesni da je san o mirnoj i uspješnoj budućnosti pretvoren u nesanicu dok na neudobnim sjedištima autobusa koji nigdje ne ide pokušavaju zaspati. 

Teško je bilo gdje stići dok tapkaš u mjestu. 

A možda je sve nečiji plan.