Ahmed Imamović: Kismet moje zemlje, umjesto ratova i pokolja bolje da smo Švicarska

Kolumna: Ahmed Imamović

Nisam siguran mogu li više vjerovati u sudbinu, taj famozni kismet, proviđenje kojim je sve unaprijed određeno, u kome je svako sutra gore od danas. Ne želim da vjerujem da viša sila baš ovako određuje ishodište svih naših putovanja na ovom poluotoku koji ima toliko sunca i ljepota, a skoro svaka generacija se rodi, živi i umre u mraku. Balkan se zove, a znači krv i med. 
Zar Onaj veliki i jedini koga nije majka rodila niti je On rodio, kojeg jedni zovu „Oče“, drugi „Gospode“, a treći sa 99 lijepih imena, zar nam baš On nije ostavio da djelujemo u okvirima svjetovnog po svojoj volji, savjesti i nahođenju. On je stvorio sve:  Svemir, insane i hajvane, meleke, rijeke, puževe, leptire i oposume… 

On je stvorio i ljude na Balkanu, čak je i njima kao svim ostalim ljudima na svijetu dao razum i inteligenciju. Shodno tome smo shvatili da Zemlja nije ravna ploča, da ne valja stajati na propuhu niti rezati nokte po noći, shvatili smo oba zakona termodinamike i tri zakona robotike. Prihvatili mnogo toga što je pratilo razvoj ljudske civilizacije, sve osim onoga što bi ugrozilo našu urođenu lijenost i komformizam. Tako nam je lakše da mrzimo druge i drugačije nego da preispitujemo sebe i svoje. Praktičnije i jednostavnije je negirati ono loše što znaš da si ti ili tvoji počinili, jer su te ubijedili da je onaj drugi i njegovi činili isto ili slično, ako ne u ovom zadnjem ratu onda u nekom prethodnom. Ovdje nikada nije falilo ni ratova ni pokolja, ali je falilo pameti i razuma, te je mnogima puno lakše pokorno i pasivno slijediti ideologiju, naročito nacionalističku, nego razvijati sopstvenu inteligenciju.

Dok ova zemlja puca od stoljetnog prejedanja kostima i opijanja krvlju siromašnih i izmanipulisanih ljudi, mi se tješimo da smo na ovaj svijet došli potpuno savršeni, ali na krivom mjestu u krivo vrijeme i dopali u šake onih koji su loši, te savjetujemo našoj djeci da što prije odu odavde u neke razvijene i sretne zemlje Evropske Unije. Čak i oni koji ostanu ovdje, pa požele da tu postave temelje i da izgrade kuće rizikuju da ne otkopaju neku još neotkrivenu primarnu ili sekundarnu masovnu grobnicu iz prošlih ratova. Racionalizirati ovakve pojave činjenicom da je bio rat a u ratu se svašta dešava, pa tada u nekim ljudima ispliva ono životinjsko je svakako uvreda za svaku životinjsku vrstu ponaosob, ali i za logiku generalno. 

Ne tvrdim da smo svi spremni počiniti zločine, kriminalane radnje i razne delikte, čak šta više siguran sam da je puno više onih koji nisu spremni to, ali je evidentno da smo svi mi jedna velika gomila oposuma, a neka mi ova krasna životinja oprosti što nas uspoređujem s njima. To su vam one „pičkaste“ životinje koje se prave mrtve dok opasnost ne prođe, njima je to urođena instinktivna radnja, a nama je postala društvena praksa i opšte stanje svijesti. Ubjedili smo sebe da pravda nije spora, nego da je nema zato što se većinom pravimo društveno mrtvi i nadamo se da će jednom doći bolji dani. 

Svemu ovom su velikim dijelom kumovali stranci, nasljednici baštine onih istih bijelih ljudi koji su uništili populaciju američkih Indijanaca lošim viskijem i poklanjanjem odjeće i ćebadi zaraženih velikim boginjama, djeca onih koji su mjerili šublerom širinu nosa crnih domicilnih stanovnika Ruande te ih na osnovu toga podijelili na Hute i Tutsi, unuci onih koji su pokrali egipatske artefakte i ukrasili svoje paviljone, itd.

Valjda takvi kakvi jesu, a nedovoljno ozbiljni da izuče i seriozno pristupe logici balkanske i naročito bosanske zbilje, ti stranci su se upustili u improvizacije uvjek prvo namećući manje prioritetne, ali nikad suštinske odluke i rješenja koje dati momenat zahtijeva. Mediji su od starta dobili potpune slobode, a naročito slobodu da više zarade tako što ucjenjuju da neke vijesti ne objave, nego što što bi zaradili objektivnim objavljivanjem pouzdanih i tačnih informacija. Mogu čak i razumjeti prve strance koji su došli u moju zemlju početkom devedesetih godina prošlog vijeka, te im se činilo da su došli među domorodačka plemena, dali smo im za to puno građe, ali ne mogu da razumijem da se oni nisu oduprli tradicionalnom kolonizatorskom iskušenju svih onih koji dođu među domorodce, a to je da postanu Bogovi. Ali ono što našu logiku čini jedinstvenom na cijelom svijetu je to da su oni postali Bogovi u koje mi duboko vjerujemo, naročito Bošnjaci i mislimo da će riješiti sve naše probleme. Mi komforni kakvi jesmo time dobijamo vrijeme da po ko zna koji put ispredamo mitove o sebi, gdje se posebno ističu: onaj o zemlji dobrih ljudi, mit o Kosovu, mit o Blajburgu i onaj o merhametluku bošnjačkih duša i sve to dok nam životi prolaze, a djeca odlaze i rađaju nam unuke treće kulture. 

Zato je jedino rješenje za ovu našu balkansku zemlju Bosnu da kaže: „NE“ i Rusiji, i Americi, i EU, jer niko od njih nije iskreni prijatelj, iza njihovih sila i uticaja samo zjape njihovi interesi. Ova zemlja treba da bude potpuno neutralna, kako vojno tako i politički, da prvenstveno bude svoja za sve njene građane. Da bude mjesto susreta istoka i zapada, gdje uspjeh bošnjačkog nije neuspjeh srpskog, ili hrvatskog i obratno. Da bude dobar domaćin, ali i rado viđen gost kod svih onih koji imaju dobre namjere. Samo tako „kismet“ moje zemlje može da bude proviđenje u kome može da se desi povoljan obrat, možda čak sa sretnim ishodom za sve naše građane. Imamo sve uvjete, samo nam volje i pameti fali da naš život bude Švicarska.

Es-selamu alejkum. Pomoz Bog. Hvaljen Isus. Smrt fašizmu!