Bez Tita studentski bunt kao stranački folklor

Piše: Ernad Metaj

Sarajevski parlamentarci, njih dio, izrazili su spremnost da prihvate zahtjeve studenata koji su nedavno protestvovali. Budimo objektivni, nije njih ni najmanje uzbudila parola da se „i Tito bojao studenata“ niti ih je briga za njihava prava i položaj. Razumijevanje za studentske brige je dio političkog performansa u kojem su studenti sve osim ozbiljna snaga za prijeko potrebne društvene promjene.

Ako je suditi prema društvenim mrežama, iako se s njim davno ideološki razišao, Titom se osjetio Elmedin Konaković dajući za pravo studentima, od kojih vjerujem većina, nema jasnu predstavu o onome što se dešavalo 1968. godine. Da imaju, prvo bi znali bi da se snaga ne pokazuje međusobnim podjelama. Na proteste studente je povelo Vijeće mladih KS, dok iz SPUS-a tvrde kako još nema razloga za proteste. Drugo, njihov revolt po ko zna koji put kompromitira činjenica da se njihova socijalna osjetljivost nužna za društvene promjene uglasvnom završava na dodatnim rokovima i broju predmeta koje bi mogli prenijeti u narednu godinu.  

Dok u Sarajevu političke partije imaju „svoje studente“ reforma visokog obrazovanja čeka ministra. Sa njim na čekanju je i bilo kakav pokušaj da se poboljša kvalitet i rezultati studiranja, ako je to bilo kome u interesu. Studenti su pristali da diplomu ne prati znanje, a vlastima to odgovara jer time suzbijaju kritičku supstancu koja bi razlog za bunu vidjela u širem kontekstu. A, i kako bi kada ljudi poput poštara u mom naselju smatraju da je puno onih koji završe fakultet, a kasnije se ne mogu ni sjetiti gdje je.

Da žele shvatiti širi kontekst mladi bi znali da se Tito studenata nije bojao jer su tražili olakšice za studiranje. Iza studentskih protesta 1968. je stajao idealizam, želja i hrabrost da se traži bolji život i društvena promjena koja bi ukinula nepotizam i osigurala više jednakosti i pravde. Protesti u Jugoslaviji su krenuli jer su „gu.onje“ studentima zauzele mjesta na priredbi. Danas je stvarnost pretvorena u „veliku priredbu“ gdje se studenti opet guraju u začelje nesvjesni da „jalovi protesti“ samo korist donose pojedinim organizatorima koji sebe već vide u skupštinskim klupama u kojima se brzo zaboravi protiv čega se bunilo.

Zato je u pravu Smiljana Vovna iz Tuzle koja je preko društvenih mreža pozvala studente da se ne odriču ideala, da ne povijaju leđa i prestanu bježati iz države. Umjesto toga svojim pritiskom trebaju natjerati vladajuće političare da pobjegnu iz fotelja, a pravosuđe da im ispita imovinu kako bi iza rešetaka završili svi oni koji ne mogu opravdati da su je stekli poštenim radom. Za to je ipak potrebno puno više od bitke za socijalni ispitni rok, jer njime se odgađa i prijeko potrebna društvena promjena. Ovako studenti su tek sredstvo pod stranačkim zastavama, što su u više navrata pokazala i "studentska" dešavanja u RS -u.