Politička neutralizacija Sarajeva, srpsko - hrvatsko ubijanje bosanske politike

Piše: Ernad Metaj

Politički naivno i neodgovorno je ubjeđivati građane BiH u prijateljske namjere aktualne srbijanske vlasti predvođene predsjednikom države i vodeće partije Aleksandrom Vučićem. Kada god Vučić javno progovori o pruženoj ruci Bošnjacima i njegovom opredjeljenju za mir i stabilnost na Balkanu pojave se njegovi najbliži saradnici da u praksi ponište takve stavove. Ovog puta u Banjaluku je došao Ivica Dačić, predsjednik Skupštine Srbije i najavio posebnu sjednicu najvišeg zakonodavnog tijela te zemlje na kojoj bi se zajedno s poslanicima NSRS-a  raspravljalo o stanju u BiH.

-    Zajednička skupština Srbije i Republike Srpske bit će održana u novembru u Beogradu, povodom jubileja 30 godina od Parlamenta Republike Srpske. Mnogi nemaju predstavu koliko su ti datumi značajni. Možda 30 godina ne predstavlja veliku vremensku distancu, ali za Srbiju i Republiku Srpsku bile su prekretnica za budućnost – kazao je Dačić na pres-konferenciji.

Dodao je i to da mnogi u Skupštini Srbije žele da čuju Dodika i ostale predstavnike političkih partija iz RS-a. A tamo uglavnom sjede predstavnici vladajuće srbijanske garniture. 
Ovim je ponovo poslana poruka da se o budućnosti BiH želi raspravljati van njenih institucija. Tačno je da Srbija i RS imaju pravo na specijalne veze, ali u duhu Vučićevih pomirljivih tonova bilo je logičnije da se možda organizuje zajednička sjednica državnih vlada, pa što ne i svih stranaka koje zastupaju građane u Parlamentu BiH i Srbije. Logika je jedno, a stvarne namjere su drugo. Iako se očekuje da će Vučić pod pritiskom međunarodne zajednice odustati od podrške Dodikovom putu u secesionizam ne propušta se prilika da se pokaže kako institucije BiH ne funkcionišu.

Na tom fonu su i aktivnosti HDZ BiH i institucija susjedne Hrvatske. Zajednički cilj Beograda i Zagreba je pokazati da „političko Sarajevo“ više nije relevantno. Zato i jedni i drugi uporno cijelu priču svode i na kontakte s predsjednikom SDA Bakirom Izetbegovićem koji na to pristaje. Dok Čović mobilizira sve izabrane predstavnike Hrvata, dok se ponavlja priča da između Srba nema granice na Drini Izetbegović solira vjerujući da će mu razgovori sa (ne)prijateljima BiH vratiti poljuljani ugled kod Bošnjaka.

„Prvi u Bošnjaka“ je projekat koji u ovom trenutku budućnosti BiH šteti jednako kao destruktivne politike iz Srbije i Hrvatske. Njime se potire svaka aluzija da BiH pripada svim njenim građanima, a odsustvo odlučnog  zajedničkog nastupa svih probosanskih stranaka također relativizira institucije BiH svodeći problem države na odnose naroda što je bila matrica za početak sukoba devedesetih.

Zato je u ovom trenutku za one koji žele jedinstveno BiH od bildanja mišića kroz sastanke političara s udruženjima boraca, botovske promocije pušaka iz Travnika na društvenim mrežama važniji artikuliran zajednički politički stav. On se svakako ne može svoditi na Izetbegovićevo pojednostavljivanje aktualnih politika formulacijom HDZ nešto mora dati da bi nešto dobio. Iz takvih poruka ne vidi se nikakav interes države, već samo onih koji je već 30 godina manje, ili više uspješno rastakaju.

Zato je upravu uvijek briljantni Senad Avdić kada konstatuje da bi međunarodnoj zajednici bilo lakše raditi na rastakanju Dodika kada bi u Sarajevu imali ozbiljnijeg, dostojnijeg partnera i sagovornika. Bez toga ostaje opravdani strah da je Avdić u pravu kada prognozira kako bi se stranci mogli umoriti i popustiti rušiteljima BiH jer su bili uporniji, radili s više strasti i znanja od onih koji bi je sačuvali cjelovitom. Ako je Milošević Bošnjacima prepustio cijelo Sarajevo “jer su ga četiri godine branili bolje nego što su ga Srbi napadali” Sarajevo bi moglo izgubiti značajan dio BiH jer je poslije rata slabije branilo od onih koji su je napadali. Ipak nije sve u mišićima.