Ubistvo 'kisikom' specijalnost vlastima RS-a, nezavisnost kao pokriće zločina i kriminala

Piše: Ernad Metaj

Industrijski kisik je išao u bolnice RS - činjenica je koja je šokirala i najveće skeptike u MUP-u RS. Uvjerio ih je uvid u poslovne knjige TGT Tehnogas iz kojih se vidi da je pola cisterne od 14 tona istovareno u UKC Banjaluka, a pola u livnicu Novi Jelšingrad. Vlast je postala toliko bahata da to nije ni krila.

Kada su optuženi da su „hrvatskim kisikom“ ubijali vlastite građane oglasio se ko drugi do Milorad Dodik tvrdeći da je kisik ispravan i da je sve velika laž kojom se želi rasturiti RS. Ta priča nije ništa više od „patriotske podmetačine“ kojom se želi sakriti istina. Sve neodoljivo podsjeća na 1992. godinu i stravičan zločin u kojem je zbog nedostatka kisika umrlo dvanaest banjalučkih beba.

Tadašnja vlast optužila je međunarodnu zajednicu koja je uvela sankcije, ali i Bošnjake i Hrvate čije snage su blokirale Krajinu. Smrt beba motivisala je srpske vojnike da krenu u akciju i zauzmu Posavinu. Priča o nemogućnosti nabavke kisika za bebe bila je efikasna „patriotska podmetačina“ koja je samo djelomično bila tačna. Istina, sankcije i Armija BiH su otežavali snabdijevanje  Banja Luke kisikom, ali bebe nisu morale umrijeti. Ubila ih je bahata vlast kojoj je trebalo žrtveno jagnje da se pojača mržnja prema Bošnjacima i Hrvatima kako bi se uspješno okončao proces njihovog etničkog čišćenja na srpskim teritorijama. 

„To je općepoznata stvar, ali se uporno javno prećutkuje. Božije čudo je bilo, da sam ja u pola dvanaest noći, u ratu, kad nije bilo nikakvih telefonskih veza, uspio dobiti signal iz bijelog svijeta i zamoliti ljude da prenesu moju poruku u Zagreb. Tamo je bio Miljenko Aničić, direktor "Caritasa", sa konvojem, i ja sam mu poručio da se ne vraća u Banju Luku bez kisika, jer sam čuo na vijestima da su zbog nestašice kisika ugrožene novorođene bebe“, oko Božića je ispričao banjalučki biskup Franjo Komarica.

Osam boca kisika stiglo je u Banja Luku. Istovarene su u dvorište Biskupije. Dovezao je boce ovdje, u dvorište Biskupije.

„A onda su neki naoružani uniformisani ljudi, neka paravojska ili policija, preskočili ogradu, dar – mar su napravili. Silom su oteli taj kisik i odnijeli ga“, rekao je Komarica.

Nekome nije bilo u interesu da bebe prežive. Ako je vjerovati memoarima Borisava Jovića bliskog saradnika Slobodana Miloševića mogle su i bez pomoći sa strane. Livnica s početka ove priče prije rata je proizvodila tvornički kiseonik. Sa njim su mogle biti spašene bebe, ali tadašnja vlast nije htjela u bolnicu dopremiti taj kisik. Nije medicinski, ali mogao je pomoći, ako ništa vrijedilo je pokušati.

Kad je trebalo vlast u RS-u nije htjela industrijski gas u bolnici, 30 godina kasnije nije trebalo, ali se isti tamo našao. Ako ćemo pošteno zločin je i jedno i drugo. Ljudski život je pretvoren u kolateralnu štetu viših interesa vlasti. Ako puvučemo paralelu između 1992. i 2021. godine shvatićemo da je vlast u RS-u vlastitom narodu spremna oduzeti i zrak da bi ostvarila svoje ciljeve banjalučke bebe su žrtva ratnih ciljeva, oni koji su posljednjih godina možda umrli jer su umjesto medicinskog dobijali industrijski kisik su žrtve klasične pohlepe za koju se vjerovalo da će je sakriti panika oko koronavirusa.

Rat i pohlepa u ovim slučajevima su imali isto opravdanje. Vlast u RS-u želi „svoju“ državu, u njoj je lakše krasti jer će imenovati „svoje“ ljude u policiju i sudstvo. Šta to znači najbolje osjeti porodica Dragičević koja je uporna u nastojanju da se sazna istina o ubistvu njihovog sina. Djecu će bahati moćnici ubijati i žrtvovati sve dok narod ne bude spreman pogledati istini u oči. Nije problem gdje žive, u BiH, ili „samostalnoj RS“ uvijek će imati istog neprijatelja, a to su korumpirani političari. Dokaz za to je i tvrdnja da je iz UKC Banja Luka nestalo milion zaštitnih maski. Život ipak ima cijenu!