(Patria) - Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović danas u Vitezu nije podržao inicijativu predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića oko blokade Finske i Švedske u NATO-u dok se ne donesu izmjene Izbornoga zakona u BiH, piše Bild.ba.
Umjesto toga, pozvao je na hrvatsko zajedništvo.
“Čuo sam izjavu predsjednika RH i cijenim ono što on radi u posljednje vrijeme. Nezgodno je medijski raspravljati oko ideja, elemenata kako zaštititi poziciju hrvatskog naroda. Drago mi je da je on pokazao poseban interes za poziciju hrvatskog naroda u BiH, time snažno mobilizirao i građanstvo u RH, pa i predstavnike Hrvata u BiH. Ono što dodatno očekujem od svega jest da sve inicijative koje idu, pa i ove diplomatske kad je u pitanju Finska i Švedska, moraju biti usuglašene unutar hrvatske vanjske politike, tada imaju šansu za uspjeh i siguran sam da je najvažnije danas očuvati zajedništvo unutar hrvatskog naroda u BiH. Ali, bilo bi još vrijednije kad bi se taj element zajedništva, odnosa prema BiH i Hrvatima u BiH, vidio kroz sve institucije RH i snažno pozivam na takvo što”, rekao je Čović.
Dodao je kako je u redovitoj komunikaciji i s predsjednikom i s premijerom Hrvatske.
“Redovito smo u komunikaciji s Milanovićem, preko vikenda me kontaktirao pa smo i o ovome pričali, kao i s predsjednikom Vlade RH i HDZ-a. I ja sam predsjednik HDZ-a, ta komunikacija postoji i s njim sam razgovarao na ovu temu. Jasno mi je kazano da moramo dati puni doprinos da se na bilo koji način ne podijelimo oko pitanja kao što su – hoće li neko sutra ući u neku asocijaciju, bilo ona sigurnosna ili je u pitanju neki drugi aspekt. Jednostavno, očuvati naše zajedništvo i ne smije nas nijedna tema podijeliti“, ustvrdio je Čović.
Podsjetimo, Zoran Milanović je jučer jasno pozvao predstavnike hrvatske politike u Bosni i Hercegovini da kažu treba li nastaviti s idejom blokade Finske i Švedske u NATO-u ili ne treba, a u kontekstu izmjena Izbornoga zakona kao uvjeta za prijem Finske i Švedske u Alijansu.
Istoga dana portal Bild.ba je kontaktirao čelnike četiri hrvatske stranke u BiH. Podršku Milanoviću jasno su izrazili predsjednik HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović, predsjednik HSS-a u BiH Mario Karamatić, predsjednik HRS-a Slaven Raguž, o čemu je i Hina pisala, a kasnije je izjavu za Bild.ba dao i Ivan Vukadin, predsjednik HNP-a koji je, između redova, također podržao Milanovićevu inicijativu. Prije nešto više od 24 sata Bild.ba je kontaktirao i glasnogovornika HDZ-a BiH poslavši mu upit kao i ostalim predstavnicima hrvatskih stranaka, no odgovor nismo dobili, ali je stigao danas.
Danas se oglasio sam Čović iz Viteza koji, vidiljivo je iz izjave, nije izričito podržao inicijativu. “Jasno mi je kazano da moramo dati puni doprinos da se na bilo koji način ne podijelimo oko pitanja kao što su – hoće li netko sutra ući u neku asocijaciju, bilo ona sigurnosna ili je u pitanju neki drugi aspekt”, rekao je.
Milanovićeva inicijativa bila je možda i posljednja slamka spasa za hrvatski narod u BiH, kaže nam dobro upućeni izvor iz HNS-a. Vlada RH izabrala je način kako će gledati na istu, a Čović, umjesto da slijedi put kolega iz HNS-a BiH i vlastitog, obespravljenog, pogaženog i diskriminiranog naroda u BiH – odlučio je slijediti put Andreja Plenkovića i hrvatske vlade.
Izvor iz HNS-a BiH nam kaže kako će ovakva Čovićeva reakcija “podijeliti HNS”.
“Pred izbore će se dogoditi ono što se najmanje trebalo dogoditi. HNS će se podijeliti jer Čović nije htio ići mimo stava Plenkovića. Razumljivo je zašto šef HDZ-a u BiH treba imati izvrsne odnose sa šefom hrvatskog HDZ-a, ali se ti odnosi ne mogu i ne smiju njegovati pod svaku cijenu. Ovo će podijeliti HNS, u možda najključnijem trenutku za opstanak Hrvata u BiH. Bojim se da je Milanovićeva inicijativa bila posljednja slamka spasa za bh. Hrvate. Sada, sve što nam ostaje, jesu izbori sa gotovo unaprijed poznatim rezultatom i mogućnost da nas se preglasa na svim razinama i proglasi nacionalnom manjinom“, zaključio je naš sugovornik.
Ali, je li u kontekstu globalne politike uopće moguće da ponekad “rep zamaše psom” odnosno da se “veliki zaigraju s malima”? Jest. Dogodilo se to 2016. godine kada je belgijska pokrajina Valonija zaustavila CETA-u, trgovinski sporazum između Europske unije i Kanade na kojem se radilo sedam godina.
Parlament frankofone regije Valonije, na jugu Belgije, odbio je tako u listopadu 2016. dati saveznoj vladi suglasnost za potpisivanje tog sporazuma, tražeći dodatnu zaštitu za svoje proizvode, pisao je svojevremeno Dnevnik.hr pozivajući se na Hinu.
“U četvrtak navečer, paralelno s odvijanjem summita EU-a u Bruxellesu, Valonci su još jednom priopćili da ostaju pri blokadi, što onemogućava potpisivanje sporazuma koje je planirano za idući tjedan.
Povjerenica Europske komisije za trgovinu Cecilia Malmstroem u stalnom je kontaktu s valonskim vlastima i belgijskom saveznom vladom kako bi riješili nastalu situaciju, ali kako je uopće moguće da malena regija dovede u pitanje sporazum goleme vrijednosti?
Nekoć centralizirana monarhija s jakim nacionalnim institucijama, Belgija se sedamdesetih godina 20. stoljeća polako pretvorila u decentraliziranu federaciju entiteta. To se dogodilo pod silnim pritiskom separatistički orijentiranih Flamanca, zasićenih dominacijom frankofonog stanovništva od stvaranja moderne Belgije 1830. godine. Zemlja je pretvorena u savez regija i lingvističkih zajednica, svake sa svojim parlamentom i vladom i sa svakom ustavnom reformom sve više izvršne vlasti u svojim rukama”, piše Hina.
Frankofona Valonija, Flandrija u kojoj se govori nizozemski i glavni grad Bruxelles čine tri belgijske regije. One imaju ovlasti za donošenje odluka u području poljoprivrede, okoliša i gospodarstva.
Lingvističke zajednice (francuska, nizozemska i njemačka) kontroliraju obrazovanje, kulturu i medije.
Svaka od regija i jezičnih zajednica ima svoj parlament i vladu. To znači da Belgija ima sedam parlamenata: geografskih regija Valonije, Flandrije i Bruxellesa, triju jezičnih zajednica i savezni parlament.
Kada Belgija potpisuje neki međunarodni ugovor, čak i one koje ispregovara EU, svaki od sedam izabranih tijela mora ga potvrditi. Zbog toga što taj proces može trajati godinama, ratifikacija se najčešće događa nakon potpisivanja i privremene implementacije sporazuma.
Tako to rade ozbiljne političke nacije koje drže do sebe, svojih prava i svojih interesa. Ovdje definitivno ne vrijedi ona “quod licet Iovi, non licet bovi” jer Hrvati i Hrvatska, čini se, nisu niti pokušali.