Esad Duraković: Zvonik i munara

Piše: Esad Duraković

Ovaj lirski zapis nastao je u jednom malom dalmatinskom mjestu.

ZVONIK I MUNARA

Već neko vrijeme, jedan crkveni toranj uporno uskače u moje vidno polje. Nemoguće je zanemariti ga, ignorirati, jer dominira mjestom u kome – samopouzdanjem tornja – izrasta. On je
od onih prostornih stilema što svakom pogledu i svakom osjećanju svoju posebnost nadmoćno nude.

Vremenom je toranj počeo da se u mome vidnom polju sve upornije propinje, otkrivajući mi tako svoju žudnju da njegovu posebnost perom ispisujem. Dugo je ta potreba u meni dozrijevala –
kako opisati toranj koji je jedinstven u svome prostoru.

Jednoga dana, osjetio sam – na plimnom valu sreće – da je vrijeme obratiti mu se izravno i sada već prisno:

Znam za tvoju posebnost u prostoru. Već toliko dugo u komunikaciji smo da sam o tebi spoznao nešto izuzetno, nešto što će nas obojicu obradovati a što mnogi ljudi, valjda, ne uspijevaju osjetiti.

Najprije sam te dugo nazivao Tornjem, ciljajući na tvoju stasitost i visinu. Onda sam, slušajući oglašavanje tvoga zvona što dospijeva s visine, nazivao te Zvonikom, i to mi se činilo prikladnijim, premda su već i u tome imenu sadržana vrla svojstva Tornja.

Najzad, jednoga jutra – upravo u cik zore – shvatio sam, u onome ushitu kakav čovjeku donosi samo rađanje novoga dana, da ti nisi ni Zvonik samo, jer to što mi upućuješ više puta dnevno zapravo je tvoj glas a nije zvuk.

Ti si Glasnik!

Dakle, evo, otkrivam i opisujem tvoju dušu: vascijeli prostor unaokolo ti oduhovljavaš i na taj način sa mnom –kao duša s dušom – besjediš.

Uspio sam doprijeti do tvoga uzvišenog smisla, do same tvoje duše, Čestiti Glasniče!

Takva je i tvoja posestrima Munara: kao i ti, i ona moćno prostor oduhovljava; i ona je u prostoru zato da ga glasom i uzvišenom porukom s visine oslovljava.

Jer, šta biste bez glasa ti i Munara?!

Bili biste bez duše. Samo trupla arhitektonska.

Marta 2021.

                                                                                                                        ***

Ovih dana trpimo još jedan u nizu nasrtaja na arhitektoniku našeg duha i na poetiku našeg prostora. Stoga svome prethodnom zapisu danas u Sarajevu dopisujem

POSTSCRIPTIM

Smetaju vam ezani i minareti iako su ovdje stoljećima semiotički stilemi, nosači svjetlosti i glasnici pobožnosti. Smetaju vam kao simboli dostojanstva i stamenosti – baš kao što su i katedrale i
crkveni zvonici. Htjeli biste ih poravnati, bezglasnima učiniti, po neznanim mjestima njihovu građu raznijeti i svetost im pokopati.

Hoćete da poništite bogatstvo raznolikosti, hoćete da nas izvrgnete svojoj bezbožničkoj isključivosti, a nikad spoznati nećete – o, jadnici! – koliko je bogatstvo svijeta u onim treptajima
kada se dozivaju minareta i zvonici. 

Htjeli biste ovaj prostor potopiti u mûk svoje gluhe i nemušte bezbožnosti. 

Vi, Đavolji Glasnici!