BOSNA JUGOSLAVIJA U MALOM Dok čekamo izborne programe: Kravlja koža

Piše: Muharem Cero

Zakašnjeli i neuspješni pokušaj reformiranja sada već bivše države SFRJ je u namjeri reformskog pristupa već s početka 90-ih imao snažnu inicijativu prozapadnog premijera Ante Markovića u inicijativi i pripremi državnog zakona SFRJ o denacionalizaciji i restituciji.

Bio je pokušaj primicanja sistema današnjim žargonom rečeno evropskim vrijednostima.

Unatoč nekoj verziji tek deklarativno ideološkog cilja ostvarivanja ideje besklasnog društva i komunizma Jugoslavija je ipak živjela neku verziju proklamiranog cilja sa mnogo više elemenata ideologije socijalizma, a danas bi se on dao prepoznati sa elementima liberalno demokratskog koncepta zapadnog svijeta. Cijeli projekat je doživio svoj ekonomski, a potom i ratni krah, efektuira dismembracijom zajedničke države po Badinterovim principima.

Disolucija je okončana nastankom novih država, a rat i agresije su osporile Badinterov pristup i nametnule nacionalni model rastakanja države a ne republički što je izazvalo ratove na prostoru bivše države, a posebno se svojom nakanom i ciljem nacionalnog razgraničenja kao novouspostavljenog principa efektuirala u i danas trajućem agresorskom ratu protiv Bosne i Hercegovine.

Obaveza rješavanja povrata oduzete imovine i imovinskih prava se temelji na zajamčenom pravu privatne svojine i zabrani njenog oduzimanja silom ili pravnim nasiljem. Sve zemlje tzv. postsocijalističkog lagera su u pristupnom putu ka porodici EU zemalja ovaj civilizacijski standard i evropsku vrijednost prihvatile, prepoznale i okončale ili okončavaju samu proceduru povrata bivšim vlasnicima.

Bosna i Hercegovina je jedina zemlja uz Albaniju koja ovu pristupnu obavezu nije do sada niti zakonski regulisala a kamoli pristupila realizaciji takvog zakona. Primjeri dobro provedenog posla i uznapredovanog puta ka EU uz fondovske benefite tome činu su u regionu vrlo vidni, prije svega u Hrvatskoj, ali ništa manje i u Srbiji.

Događali su se izborni ciklusi i evo jednom oktobarskom idemo u susret, početak neformalne predizborne kampanje ne jamči i ovoga puta da će u predizbornim programima političkih aktera u BiH uopšte biti i sam zakon o denacionalizaciji i restituciji s obavezom donošenja na državnom nivou.

Denacionalizacija i restitucija oduzete imovine bi se u bh. ustavno-političkoj stvarnosti imala smatrati ničim drugim do ojačavanje i ohrabrivanje mogućnosti povratka pokrenutih u obnovi bosanskog društva kao bezuvjetne pretpostavke svake, pa i bh. državnosti.

Države nisu ništa drugo nego društva na teritoriji. Oni politički akteri koji zaustavljaju ili, pak, nastoje da se odvoje od EU puta nedonošenjem zakona o povratu imovine nisu ništa drugo nego političke strukture sa skrivenim političkim agendama prema samoj bh. državnosti, bilo da su te agende mraka secesione, disolucione ili, pak, etnoteritorijalno unijskog karaktera.

U javnom prostoru su česte optužbe prema tzv. probosanskom bloku u navodnim skrivenim namjerama unitarizacije BiH s nakanom majorizacije manjinskih od jednog većinskog etnosa, a sam čin denacionalizacije i restitucije bi otklonio ovu lažnu tezu, dok bi eventualno izbjegavanje donošenja ovog zakona u velikoj mjeri dalo za pravo onima koji tako tvrde.

Ne treba puno vremena odvojiti pa simulirati principe povratka oduzete imovine a prije svega šumskog i poljoprivrednog zemljišta iza 31.12.1945. godine, pa prepoznati da bivša demografska bh. slika ratnog agresijom izgubila je odrednicu Brozovog slogana 'Tigrova koža'. Međutim, ma koliko se to činilo nepovratno povrat imovine bi stvorio tzv. kravlju kožu BiH u imovinsko pravnom smislu, a što b bila pretpostavka i za samu obnovu 'tigrove kože' u demografskom smislu. 

Društvo bi unatoč svim neželjenim zaprekama krenulo ubrzanom logikom obnove, a reintegracija bi bila nepovratan čin.

Denacionalizacija i restitucija imovine i imovinskih prava nije ništa drugo nego dograđeni Aneks na Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Bio pisan ili nepisan njega valja iščitavati na takav način.

Očekivati je da je ovaj pisač skeptik bez pokrića te da će se u otklonu od gotovo 30 godina postdejtonskih konačno dogoditi i ono što je premijer Mraković vidio kao spas Jugoslavije, a što su gotovo svi aktuelni politički akteri na bosanskoj političkoj sceni obećavali još od prvih više stranačkih izbora u BiH, a nisu ostvarili do danas.

Inicijaciju za donošenje ovog zakona, ukoliko ona ne dođe iz unutrašnjeg političkog kapaciteta, a cilju tranzicije političkog modaliteta ka modelu evropskih vrijendosti u BiH bi bilo poželjno da nametnu i faktori koji ovdje imaju odrednicu međunarodni, ma šta to bilo.

Čekamo i nadamo se, a restitucioni povjerioci polako odlaze i umiru.

Ne bez razloga, s osnovom ili bez osnova, nerijetko Bosnu zovu, ne slučajno Jugoslavija u malom. Narodnjaci i ljevaci, građani i ini do vas je.