Građansko uređenje BiH kao historijska nužnost i prirodno pravo moderne države-nacije

Piše: Nermin Tursić, uvodničar na sesiji Kruga 99 na temu "Građansko uređenje BiH kao historijska nužnost i prirodno pravo moderne države/nacije"

U kontekstu razumijevanja savremene države nacije neophodno je istaći nekoliko bitnih historijskih, prirodno-pravnih i drugih elemenata. Naime, osnov prirodnog prava je vječna i nepromjenljiva priroda čovjeka i ljudi koji su svojom društvenošću proizveli državu kao trajnu kategoriju koja predstavlja najveće civilizacijsko dostignuće društvenog organizovanja. U savremenom svijetu država se vrlo često poistovjećuje sa pojmom nacija. Tako da mnogobrojne
internacionalne organizacije ističu pojam nacije umjesto države (primjer: UN) dajući značaj pojmovne jednakosti između dvije kategorije, pa je s tim u vezi neophodno ukratko objasniti i samo određenje nacije.

U pogledu sociološkog razumijevanja pojma nacija, neodvojive su kategorije etnicitet, religija i kulturni identitet, jer su u međusobnom prožimanju nezaobilazne u procesu nastanka i razvoja nacije. Također su bitni faktori: politička prošlost, prostor življenja, ekonomska povezanost, jezik, “vlastita književnost i strah od vanjske opasnosti koja je nerijetko bivala osnov u stvaranju novih država” (Adrian Hastings).

S druge strane u skladu sa pravno-političkim teorijama u procesu nastanka nacije kao faktor se javlja država. U skladu s tim su proizašla dva historijska ishoda, prvi, u kojima jako struktuirana i samosvjesna nacija predhodi državi tj. nacija stvara državu (npr. priznanje poljske i češke nacije prije formiranja država) i drugi, suprotan proces u kojem država sa jakom pravnom i političkom strukturom proizvodi naciju kao vlastitu posljedicu. Oba procesa su stimulirani
idealom države nacije, jer “naciju sačinjava zajednička država i politička volja” (Ernest Renan).

Ovakvo razumijevanje savremene države nacije postala je formalna pravna i politička filozofija. Za razliku od nacije, etnicitet predstavlja zajednicu zasnovanu na kulturnom identitetu i zajedničkom jeziku i izražaju vlastite lojalnost prema državi naciji. Po ozakonjenom internacionalnom pravu elementi koje posjeduje etnicitet ne predstavljaju dovoljne kriterije za osnivanje države kao političke zajednice, niti mogu biti faktor uokvirenja etničke države, jer sami po sebi se svrstaju u predpolitičke kategorije (npr. mnogobrojni etniciteti u svijetu nemaju vlastitu državu ili neuspjeli pokušaj stvaranja “Velike Srbije” na principu etničke pripadnosti).

Osim toga, nacija proizilazi iz prava na politički, državljanski (građanski) identitet. To podrazumijeva unutrašnje samodređenje i vanjsku nezavisnost kao potrebu za oblikovanjem društveno-pravnog statusa u kojem se država identificira sa vlastitim građanima koji su horizontalno povezani, dok zajedno sa suverenom moći održava identitet države nacije kao osnovnog subjekta internacionalnog prava i internacionalnog poredka. Ta činjenica isključuje mogućnost građenja takvog istog poretka zasnovanog na etničkom principu, jer je “neophodno da svaka nacija obuhvatiti jednu državu i svaka država samo jednu naciju” (Urs Altermatt).

Savremeno razumijevanje države nacije se svodi na osnovno pravilo, pravilo državljanske pripadnosti i građanske države čiji se koncept bazira na principu pravne jednakosti građana koji svoja prava ostvaruju bez posredovanja nekih subpolitičkih kategorija kao što su etnija, religija, ili kulturna pripadnost. To znači da svi građani imaju ista prava koja omogućuju pojedincu da aktivno sudjeluje u političkoj zajednici putem izbornog procesa, ali i drugih prava koja su neophodna da bi se građansko sudjelovanje moglo i ostvariti.

Kada je riječ o državi Bosni i Hercegovini, prevashodno treba naglasiti da ona spada u red internacionalno priznatih država nacija. Kao subjekt internacionalnog prava je prihvatila sve obaveze o zaštiti ljudskih prava, te samim tim ne bi smjela da generira vlastitu ustavnu diskriminaciju privilegizirajući etničku, religijsku, kulturnu ili drugu pripadnost na uštrb pojedinca. Odnosno, mora graditi sistem u kojem će građani moći da ostvaruju vlastita prava i javno ispoljavaju pluralizam identiteta unutar državljanske nacije. Znamo da je takva identifikacija znatno složenija od ponuđene etno-nacionalističke perspektive, pa samim tim sama po sebi stvara otpore kod određenih etno-političkih elita koje se preko pozicije realne političke moći zalažu za očuvanje uspostavljenog ustavno-pravnog poretka (istim je zamijenjena republička ustavnost i uveden princip etničke dominacije u kojem se “etno-nacionalne” političke partije predstavljaju kao jedini legitimni predstavnici i zaštitnici etničkih interesa).

Zbog dvoentitetskog ustavnog rješenja i realnih političkih odnosa zasnovanih na principu “konstitutivnosti” građanski koncept je postao politička težnja koja se suprostavlja diskriminaciji i dominaciji ustavno favorizovanih etno-politika. Bez ustavne snage se u ime konstititutivnosti odbacuje, te se zloupotrebljava od strane određenih domaćih i susjednih političkih centara moći. Štoviše, pojam građanska država se intenzivno koristi u kontekstu izazivanja straha i
hegemonizacije etniteta, jer se prikazuje kao politička težnja za supremacijom i unitarizacijom brojčano nadmoćijeg naroda unutar BiH, a prije svega u entitetu FBiH.

Jednostavno, ustavni poredak BiH je neopravdan i diskriminirajući, jer zbog kategorije “konstitutivnosti” znatan broj BH građana ne može ostvariti svoja osnovna ljudska i biračka prava. Kao takav je suprotan internacionalnim konvencijama o zaštiti ljudskih prava i presudama Evropskog suda za ljudska prava kojima je iskazana neophodost za uspostavljanje političkog sistema koji će omogućiti svim građanima BiH aktivno i pasivno biračko pravo za sve nivoe
vlasti, te isključiti diskriminaciju na osnovu etničke pripadnosti i mogućnosti davanja posebnih prava “konstitutivnim narodima.”

Implementacija pomenutih presuda bi značila zamjenu eksluziviteta konstitutivnosti sa inkluzivnom kategorijom “građanina” u izbornom procesu. To bi u principu trebalo rezultirati uspostavom demokratskog ustavnog sistema u kome je građanin titular suvereniteta, nosilac aktivnog i pasivnog biračkog prava, partner u procesu javnog odlučivanja i nosilac svih demokratskih vrijednosti.

U vezi svega navedenog, ne treba shvatiti “Aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma” kao finalni i konačni dokument, nego kao ustavni dokument koji je svojim pravnim supstratom suprotan ideji građanske države kakvom je internacionalna zajednica priznala BiH. Kao takav se mora mijenjati u skladu sa preuzetim internacionalnim obavezema države BiH o zaštiti ljudskih prava, imperativom evropskih vrijednosti i presudama internacionalnih sudova. Odnosno, nabrojani elementi predstavljaju ključne mehanizme za izgradnju moderne i demokratske države BiH.