Alić: Razvlačenje trokutastog bosanskog tijesta oklagijama!

Piše: Sead Alić

U trenucima rezignacije, a takvi su trenuci česti gosti kod svakoga tko promišlja bosanskohercegovačku zbilju, jedini način preživljavanja je cinična i ironična analiza mulja bosanskohercegovačkih paradoksa. Funkcija takve analize je pomoć u preživljavanju duhovnosti, analiza crnog kvadrata na crnoj podlozi, čerečenje nesporazuma i odavno lociranih rana.

Cinizam i ironija nisu lijepe dimenzije mišljenja, ali tamo gdje mišljenje nailazi na sumanute prepreke, dobro dođu za smirenje i održavanje tijela na površini. Gledajući iz te perspektive sve postaje jednostavnije. Da nije bolno bilo bi smiješno. Paradoksi su uhvatili korijena u svijesti bosanskohercegovačkog naroda i razvlače ga uzduž i poprijeko. No nije naravno samo riječ o Bosni i Hercegovini. Riječ je o razvlačenju trokutastog bosanskog tijesta oklagijama geopolitičkih izvršnika istoka i zapada. Riječ je o susjedima i komšijama, kako onim bližim tako i onim što se dalekometnim oružjem najavljuju izdaleka.

Pa zaronimo na trenutak u mulj bosanskohercegovačkih paradoksa i opasne obale susjedno-komšijskih bespuća. Nitko ne smije biti pošteđen jer analiziramo, kako rekosmo, crni kvadrat
na crnoj podlozi. Bošnjaci Bosne i Hercegovine razapeti su između želje za građanskom BiH i straha od oružanih sukoba, u ratu koji nikada nije prestao. Proklamiraju građansku državu ali ponašaju se etnički ušančeno. Strah od nastavka oružanih sukoba učinio ih je dvoličnim. Slogan tog dijela bosanskoherchovačkog naroda mogao bi danas biti: Zagovaraj građansku BiH ali se
pripremaj za (ne daj Bože novi) rat…! Hrvatskoj se nije svidjela briga Srbijanaca za Srbe u Krajini. Istina, Srbi u Krajini pokušali su silom nametnuti svoju/srbijansku politiku. Nije, istina, bilo masovnih grobnica i genocida, ali nasilja ubojstava, pa i granatiranja Zagreba je bilo. U rezultatu imamo odlazak Srba iz Hrvatske i nakaradni politički kompromis s trgovački nadarenim Srbima u Saboru koji su svojevremeno zagovarali zajednice srpskih općina (onako kako ih danas zagovaraju na Kosovu). Slogan novonastale situacije mogao bi zahvaljujući trgovcima u politici biti: Srba će uskoro više biti u Saboru nego u Hrvatskoj!

Hrvati u Bosni i Hercegovini danas pokušavaju ono što se Hrvatskoj nije svidjelo u pokušaju Srba u Krajini, a što su bosanski Hrvati već pokušali u Bosni i Hercegovini za vrijeme oružanih sukoba – rata – agresije, osvajanja, istrebljenja…. Zaboravljaju se zločini, logori, osuda međunarodne zajednice. Zaboravlja se da se jedna politika gradi na grobovima promašene ideologije i uništavanog zajedništva. U konačnici to značilo da jedna od bosanskohercegovačkih nacija želi pravnim i političkim igrama teritorijalno omeđiti svoju 'nacionalnu svijest'. Odnekud poznato. Slogan ove izgubljene orijentacije mogao bi biti: Ako neće silom hoće milom!

Institucije međunarodne zajednice već desetljećima razmišljaju o bosanskom tronošcu. Rado bi jednadžbu s tri nepoznate sveli na jednadžbu s dvije nepoznate, ali ona treća nepoznata
neda se nikako. Vojne baze će se graditi u Bosni. ali Bosna nikako da se uklopi u zajednicu građanskih naroda Europe. Strah od dva milijuna 'čudnih ljudi čudna imena' u kolektivno je
nesvjesnom stereotipne svijesti europskog građanina. Da se reklamira na lokalnim bosanskohercegovačkim medijima Međunarodna bi zajednica vjerojatno nastupala sa sloganom: „Too many notes, dear Mozart, too many notes“!. 

Srbi u Bosni i Hercegovini po svaku cijenu bi željeli očuvati nagradu koju su od Europe i svijeta dobili za rastjerivanje muslimana iz velikog dijela Bosne i Hercegovine. Pravno i politički zalažu se za nastavak etničkog mišljenja pod nacionalno 'čistim' dijelom bosanskohercegovačkog neba. Kao da nisu opkoljavali, ubijali, masovno zakapali i još masovnije šutjeli… Slogan ovog oblika svijesti proistekao je iz zahvalnih riječi europskim i svjetskim silama: Vaša nas nagrada obavezuje nastaviti…!

Albanci na Kosovu konačno su došli u situaciju da ih se vidi i čuje. Na nesreću Srbijanci nisu nikada učili albanski jezik pa ih ne mogu razumjeti. Srbijancima je jasno da bi neki narod htio živjeti zajedno (to su konačno željeli i Srbi), ali ne razumiju kako to da ih zločinima nisu uvjerili da to mogu raditi negdje drugdje ali ne na tlu s kojega su Srbi desetljećima istjerivali druge nacije da bi 'očišćenu' zemlju proglasili svetom. Albanci s Kosova se međutim ne daju i jasno dostavljaju Srbijancima slogan: Kosovo Republika!

Srbiji se nije svidjelo što su Srbi u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, na Kosovu, gubili i izgubili privilegije koje su imali u bivšoj zajedničkoj državi. Zagovarali su jedinstvo jer je to logičan slijed širenja po teritoriju cijele bivše Jugoslavije koje je prekinuto raspadom zemlje. Pokušaji Srbije da te privilegije nadoknadi teritorijima drugih novonastalih država na kojima su živjeli Srbi rušili su se jedan po jedan. Srbija je prešla na taktiku onih koje je nekada nazivala secesionistima pa dokazuje kako BiH pokušava ono što Jugoslaviju nije mogla sačuvati. Opet, kao da sile nije bilo. Kao da Srbija nije započinjala sve užase koji su se dogodili. Kao da Srbi nisu osuđeni od svih institucija svijeta. Mala imperijalna politika mogla bi se skriti iza slogana: Srbi su žrtve jer žrtve srbijanskog imperijalizma nisu dopustile da Srbi budu na razini svojih mitskih priča.

Hrvati u BiH vole se vidjeti kao europski ali ne i kao bosanskohercegovački građani. Zato i bježe u Europu gdje mogu biti obični a ne nacionalistički ili partijski građani. Njihov bi slogan mogao biti: Kad već ne plaćamo porez u BiH, zašto bismo tamo živjeli! Zagovornici bosanske nacije toliko su glasni da ne čuju ni sami sebe. A i kad se čuju uplaše se mogućih konzekvenci svog vlastitog stava. Teško je naime zagovarati jedinstvo, mir, razumijenanje i nadilaženje nacionalnih diskursa dok Vas šamaraju s obje strane. Bosanci se kriju iza slogana: Budućnost pripada nama!

Srbi u BiH vole se vidjeti kao dio srpskog sveta koji okuplja sve Srbe u jednoj državi, a sve pravoslavce u teritorijalno povezanoj zajednici. Snaga ideologije kao lažne svijesti obrnuto je
proporcionalna stvarnom stanju. Jednostavnije rečeno, samo slabi zlostavljaju. Zato je njihov slogan ćosićevski: Ne stignete vi razotkriti koliko mi stignemo slagati!

Bošnjaci u BiH shvaćaju da im je pozicija europskih građana trenutno najprihvatljivija, ali strah on novih prevara i novih oružanih sukoba tjeraju ih u simbiozu vjere politike i ekonomije. Slogan je preuzet iz susjednih zemalja: Važno je da kradu naši! Crna Gora je jedina država na svijetu koja je dobila ime po jednoj svojoj nacionalnoj manjini. Tako bi se barem mogle interpretirati stavovi srbijanskih izvoznika malog srbijanskog lokalnog imperijalizma. Uskoro će iz Crne Gore krenuti grafiti: Sva vlast manjinama!

(Nastavlja se…)