Iznenađujuće je kako relativno velik broj Bošnjaka nema ni temeljni osjećaj za državnost

Piše: Esad Duraković/Depo

Iznenađujuće je – zapravo je tragično u danim okolnostima – kako relativno velik broj Bošnjaka, naročito onih koji su na istaknutim pozicijama, koje smatraju intelektualcima i posebno politički funkcioneri, nemaju ni temeljni osjećaj za državnost.

Da bih predupredio pogrešno i zlurado čitanje ovoga moga teksta, naglašavam da ne govorim o narodu u cjelini (nikada ne možemo govoriti o bilo kojem narodu u cjelini) nego o relativno velikom broju tzv. važnih ljudi. Državotvorna svijest u tih ljudi naprosto ne postoji.

Već u prvoj rečenici upotrijebio sam riječ „tragično“ – ne slučajno i ne neosnovano. Naime, odsustvo državotvorne svijesti „evidentiramo“ neprestano na mjestima na kojima je državotvornost BiH suštinski i dramatično ugrožena od strane komšijskih i susjedskih režima, kao i njihovih „izvođača radova“ u BiH, pa i od strane značajnog broja institucija međunarodne zajednice.

Najblaže rečeno, nekorektno je i to da se Bošnjacima insinuira navodna dilema da li se prikloniti Istoku ili Zapadu! Bošnjaci znaju (a morali bi to imati u vidu i drugi!) da su oni autohton evropski narod, a ne istočnjački. Takve insinuacije ne samo što su nenaučne i netačne, nego su one u funkciji projekta „antievropeiziranja“ Bošnjaka, odnosno za izgradnju animoziteta prema njima.

Ti Bošnjaci morali bi znati – baš uvijek – da je njihov sudbinski interes suverena i cjelovita država BiH. Bez toga, izloženi su najozbiljnijoj i najrealnijoj prijetnji da budu sabijeni u nacionalni rezervat, odnosno geto, a bolje je ne živjeti nego tavoriti tako! Bez slobode čovjek je ništa!

Konsekventno, to znači da Bošnjaci moraju učiniti sve da sačuvaju državne institucije, da ih ne osujećuju, ne podrivaju. Pri tome također moraju činiti sve što je moguće da afirmiraju sve građane, bilo koje nacije, koji istinski rade u interesu državnosti BiH, imajući u svijesti da ti ljudi rade upravo za sudbinski interes Bošnjaka. Samo kosmopolitizam može im osigurati okvir i udobnost države za opstanak. Isključivost ili agresivnost predstavlja siguran put u rezervat.

Ma koliko zgledalo pretenciozno, upravo ovo što sam napisao predstavlja zdravi nacionalni program Bošnjaka, a za kojim se često tragalo. Nasuprot ovome – kao što sam nagovijestio na početku teksta – neki pozicionirani Bošnjaci povlače poteze koji ne samo što ne jačaju državne institucije nego ih devalviraju, osujećuju, relativiziraju. Pri tome oni „argumentiraju“ svoje poteze nekom vrstom fatalnog paralelizma: Ako Srbi i Hrvati mogu imati srpsko i hrvatsko ovo-i-ono, zašto ne bismo i mi?! To je pogrešan rezon i metoda jer su konteksti potpuno različiti: Bošnjaci nemaju „svoju“ državu kao drugi; zato njihov interes i metoda moraju biti drukčiji.

Primjera radi, Bošnjaci su u relativno kratkom vremenu osnovali – što je zaista šokantno! – čak tri akademije nauka. To će ostati negativno markirano u analima. Nastranu to što je frapantno da pojedinci, ili grupa ljudi, osnivaju akademije nauka (u svakom ozbiljnom društvu to je u domenu institucija!), nego je u kontekstu ovog izlaganja takvo osnivanje tzv. akademija nauka udar na ANUBiH kao važan simbol državnosti.

Ili – ne daj Bože da se tako nekako osnuje Bošnjačko društvo pisaca, pored onoga na državnom nivou: Društvo pisaca BiH. Efekt bi suštinski bio isti kao i u slučaju bujanja „akademijā nauka“.

Bošnjaci koji čine takve stvari (dabome, i oni koji postaju članovi) pristaju na logiku i metode, na strategiju onih snaga u BiH koje rade ne destrukciji i dekonstrukciji države BiH. Uvijek je to, u takvim slučajevima, snažan doprinos razgradnji države po etničkim šavovima i time se osigurava put u rezervat u kome bi samo neko vrijeme opstajali kao nesretnici ti Bošnjakistanci.