KOME PJEVA HOR SARAJEVSKIH DJEČAKA Posljednja drama dirigenata antibosanskog djelovanja!

Piše: Rasim Belko

Veći dio novembra je prošao, a iako svi najavljuju brzu uspostavu efikasne vlasti u Bosni i Hercegovini bezvlašće je mjerna jedinica onog što živimo. A kako bi drugačije i bilo kada su politički subjekti u Bosni i Hercegovini odveć interesni karteli.

I onda ih svih ovih postizbornih sedmica slušamo kako se, što bi rekla Nataša Radulović, obadaju oko toga ko će zagospodariti državom i njenim institucijama. Ko će ugrabiti koju kompaniju, agenciju, organizaciju i postaviti od direktora do portira. A sve pod maskom odbrane i napretka države. Koliko će tog napretka biti pokazuju programi kojih nema. Bar ih javnost još nije vidjela. Niti u jednom etnosu nema definisanog programa za bolje dane građana ove zemlje. Istina, Milorad Dodik svoj program zna. I jasno ga oslikava u secesionistički portret djelovanja iz RS-a svih postdejtonskih godina.

Dodik je svoj program definisao u paket - aerodrom Trebinje, hidroelektrana Buk Bijela i plinovod ispod Drine. Uz sve to jasno ističe da će svaki pokušaj OHR-a i Christiana Schmidta da nešto nametanjem mijenja biti novi korak ka samostalnosti Republike srpske. I nema više dileme da Dodikove prijetnje prolaze. Njegovu krimi političku oazu niko ne dira, u njegove se poslove niko ne petlja. Entitet kojim gospodari ne ulazi niti u jednu kalkulaciju međunarodne zajednice koja u drugom dijelu Bosne i Hercegovine potroši cipele i istupi zube da objasni koji od dva Bošnjaka nije dobar.

Dakle, Dodik se riješio. Ne pika ni međunarodnu zajednicu ni OHR. U njegova jedra pušu srpsko-ruski vjetrovi, pomažu ih Mađari i on je cjelina za sebe. Teško će se Schmidt i usuditi da nešto po RS-u mijenja. Posebno teško kada je u pitanju osiguravanje zastupljenosti Bošnjaka i Hrvata u tom entitetu kao što je zakucao prava HDZ-a u Ustav FBiH i Izborni zakon BiH.

Dragan Čović nije toliko jak kao Dodik. Jakim su ga međutim učinili oni koji uporno tvrde da je nezaobilazan i da drži ključeve uspostave vlasti u Bosni i Hercegovini i Federaciji BiH. A i njegove zahtjeve znamo. One političke. Oni su svi uvezani u jedno, Izborni zakon do kraja, dok HDZ ne dobije opciju trajnog učešća u svim državnim i nižeadministrativnim jedinicama. Ostale zahtjeve Čović će lako i delegirati i ispuniti. U situaciji kada bude birao između dva bloka koji mu u zagrljaj trče lako će se hercegbosanske kompanije filovati novcem građana opustošene zemlje.

A treći, treći su dobro raštimani politički mrtvaci. Jedne smo gledali do sada, nagledali se njihovih afera i kriminala, svjedočili promašajima razne prirode. No, ipak su uspjeli izdržati pritisak da ne odnesu sve u totalni raspad. Drugi su politički dječaci iz opozicionih kaveza. Željni vlasti i moći, opasniji su od svih politika koje smo vidjeli. Ujedno su neiskusni, nevješti i lakomisleni...

Sve skupa odani i predani pomenutom dvojcu koji su vodeći homogenizirane politike doveli cara do duvara. Pitanje je samo koga će odabrati iz sarajevske čaršije da im ispuni preostalo. A onda im više niko neće biti potreban. Otvorit će im se vrata za kojima tragaju još od vremena kada je ovom zemljom vladao oružani agresorski nered. Otvorit će im se vrata konačne podjele Bosne i Hercegovine.

Jer, opozicioni politički dječaci nemaju državničku viziju. Malo je onih među njihovim redovima koji su dokučili donje levele državnog aparata, a kamo li da su imali snage voditi pregovore i kontrolisati nered koji Dodik i Čović ciljano proizvode. Zato nam ti opozicioni dječaci i ne pokazuju svoj problem. Jer, ono što se ne vidi ne može se ni osuditi. Ali uporno pričaju kako će im to biti crvena linija. Dakle, opozicioni dječaci imaju crvenu liniju, samo je nevidljiva. Politički korektno, skrivena od javnosti.

No, iz onog što već sedmicama ponavljaju jasno je da je malo šta u toj njihovoj programskoj crvenoj liniji dovoljno formulisano da se zaustave antidržavne, secesionističke i ine druge politike. Jer, očito je da nema spremnosti da se na svaki Dodikov i Čovićev antidržavni zvižduk odgovori identično. Pa recimo kada Dodik najavi da će nastaviti secesionističko vraćanje nadležnosti na RS da se zahtijeva formiranje novih institucija na nivou BiH. Nije da to nema uporište i u sveopćoj potrebi građana BiH da se formiraju institucije poput Ministarstva privrede i državne policije.

Isto tako, na kontradržavno djelovanje Dodika i Čovća ti sarajevski politički faktori morali bi odgovoriti ultimatumom za državnu imovinu, obustavljanjem projekata koje Srbija namjerava realizovati u BiH i sl.

Evidentno je da od toga neće biti ništa.

Kako rekoh, opozicioni sarajevski dječaci iz kaveza spremaju se za velike visine. Opasno strmoglave, više po državu nego po njihove političke ambicije. S druge strane SDA je zbog svojih marifetluka satjerana u kut. Ponajviše zaslugom međunarodne zajednice, koja očito više vjeruje secesionistima i Draganu Čoviću nego stranci Bakira Izetbegovića. Jer, očito im smeta više korupcija nego rasturanje države.

Ako ćemo pošteno i za multipliciranje te korupcije opet su ponajviše krivi ti stranci. Oni su pravili pravosudni sistem koji se pravno utopio u kriminalni milje. Hoće li Mile i Dragan s miljenicima međunarodne zajednice urušiti Bosnu i Hercegovinu do nivoa upitnog opstanka?

Ko progleda, možda će i vidjeti!

Ali sve su prilike da se crveno svjetlo antidržavnim politikama neće upaliti na bosanskom semaforu.