Nakon tvrdnji obducenta o ubistvu Dragičevića Feraget pisao Ustavnom sudu BiH

SARAJEVO, (Patria) – Advokat Ifet Feraget koji zastupa porodicu ubijenog mladića Davida Dragičevića iz Banja Luke, čija smrt nije rasvijetljena ni više od dvije i po godine uputit će dopunski podnesak Ustavnom sudu BiH nakon što je javno objavljeno pismo obducenta Radovana Furtule koji je potvrdio da je Dragičević ubijen. 

„Obducent u potpunosti potvrđuje navod iz apelacije iz marta prošle godine da je David Dragičević ubijen“, kazao je Feraget. Između ostalog Feraget je apelaciju podnio zbog kršenja prava na život, odnosno neprovođenja djelotvorne istrage u slučaju Dragičević. Advokat Feraget smatra da ima već dovoljno elemenata da Tužilaštvo BiH preuzme taj slučaj. 

Feraget će također obavijestiti Ustavni sud BiH i o slučaju inspektora Siniše Kojdića protiv kojeg se neće provoditi istraga za krivično djelo spriječavanje dokazivanja i davanje lažnog iskaza. Kojdić je bio na licu mjesta tokom uviđaja kada je pronađeno tijelo Davida Dragičevića. Kojdić se smatra odgovornim za nestanak donjeg veša koji je Dragičević imao na sebi kada je pronađen kako bi se spriječio pronalazak bioloških tragova na donjem vešu. No, taj materijalni dokaz je nestao, a za šta je podignuta optužnica protiv dva krim-tehničara kojima je Kojdić bio nadređeni. 

Specijalista sudske medicine i patolog dr Radovan Furtula koji je bio dio tima na VMA, u vrijeme kada je rađena reobdukcija pokojnog Dragičevića u ovoj ustanovi oglasio se pismom za Nova.rs. 

„U to vrijeme još uvijek sam pripadao obducentskom timu pri VMA. A kako je nakon obdukcije u Banjaluci rađena reobdukcija u našoj ustanovi od strane pukovnika Ivice Milosavljevića, mog tadašnjeg šefa, tom prilikom sam se i upoznao sa sadržajem obdukcionog protokola kolege obducenta iz Banjaluke. Već na osnovu slika, osim nedvosmislenosti oko utopljenja kao uzroka smrti (na šta je nesumnjivo ukazivao nalaz na plućima i ostatku disajnog puta), sve one vidljive i mnogobrojne povrede iz spoljašnjeg nalaza upućivale su da nešto čudno postoji u vezi sa ovim utopljenjem. Naravno, kako bi što više rijalitizovali nečiju nevolju, u javnost su dospjele i slike sa obdukcije. Neotkriveni detektivski geniji među laicima samouvjereno su se zaklinjali u svoje teorije o mehanizmu smrti nesretnog mladića.

Iako me je struka učila da u određenim slučajevima prilikom izrade zaključaka obdukcionih protokola stojim iza uopštenih i ustaljenih formulacija, u ovom slučaju biću decidan i vrlo određen. Već mi je muka od eufemizama moderne nauke koja nikako ne služi da nešto otkrije i pojednostavi, već uporno insinuira i komplikuje postojeću već dovoljno zamršenu svakodnevicu. Možda bi trebalo da u udžbenicima bezbjedonosnih službi stoji posebno uputstvo sa medicinskom edukacijom u slučaju potrebe uklanjanja neistomišljenika i buntovnika, da to bude profesionalno i vispreno kao u slučaju ruskih službi sa radioaktivnim polugama ili egzotičnim otrovima.

Tako bismo bar izbjegli ove dekadentne i anahrone metode eliminacije nakon kojih će nas proglašavati ludim i neukim. I ne možemo nikog drugog optužiti za sve ovo osim društvo u cjelini. Jedne koji zlo čine i one druge koji na sve to pristaju i ćute. Dakle, koliko je teško reći da je pokojni David Dragičević lišen života tako što ga je više osoba koristeći svoju fizičku nadmoć utopilo u plićaku neke dostupne vode? Da li je to bila Crkvena, Vrbas ili neka treća voda. Teško je reći zato što breme straha kao najgore naslijeđe devedesetih i dalje tumara balkanskim sokacima.

Teško je zato što nema „Godoa“ da dođe ne bi li nam odnio nevolju za koju mi sami očito nismo kadri. Povrede na licu pokojnog u vidu brojnih oguljotina prisutne su isključivo na prominentnim (izbačenim i istaknutim) dijelovima lica (vrh nosa, jagodice, donja ivica čela, izbačeni dijelovi usana) i kao takve više nego dovoljno govore. One su nastale grubim fizičkim kontaktom sa neravnom površinom (pješčano dno rijeke ili potoka je idealan izbor ovakve podloge) u agonalnoj fazi kada je pokojnik pokušavao da dođe do vazduha pokrećući glavu u bočnim pravcima sputan fizičkom silom koja ga je onemogućavala da podigne glavu iz vode.

Navodim samo ključne povrede koje imaju svoj značaj u mehanizmu smrti, kao i neke od onih na leđima pokojnika koje predstavljaju tzv. duboke hematome (krvne podlive) u međurebarnim mišićima, nastale dejstvom pasivne sile na zadnju stranu trupa nasuprot agonalnim pokušajima tijela usmjerenih odozdo, koje je očajnički pokušavalo da se uspravi. Ovako bi otprilike mogla da se opiše suština jednog utopljenja i povrede koje se u ovom slučaju iz teoretskog modela zapravo mogu prepisati u praktični slijed događaja. Naričući kroz bol i suze, roditelji i pred Bogom i pred ljudima do dan danas iščekuju svoju pravdu. Hajde, molim vas… Hoćete li se već jednom dogovoriti, gospodo državni činovnici, koja istina danas pripada čovjeku? Prava ili pravna?”