Objavljeno u kategoriji BiH na 15.04.2019 10:46:00

EDIN URJAN KUKAVICA Pretposljednji poziv za mobilizaciju

Edin Urjan Kukavica Foto Arhiv

Piše: Edn Urjan Kukavica


Pomalo naivno i nevješto zvuči iznenađivanje bošnjačkih političara nad ponovnim / stalnim negiranjem genocida nad Bošnjacima u ovom zadnjem ratu. MD već godinama priča istu priču sa neznatnim varijacijama na temu... svako malo blabne glupost od koju „ni pas s maslom ne bi pojeo“ i, siguran sam, negdje umire od smijeha kako su ponovo, nevjerovatno nepogrešivo, nasjeli na isti fol.

Zar zaista postoji neko u ovoj zemlji ko ozbiljno očekuje od bilo koga od garniture političara u RS-u da kaže: „Jesmo... pobili smo vas... izvinite, omaklo nam se... otelo se kontroli... prenijelo nas... šta sad da vam kažemo... nećemo nikad više... znate kako je kad se popije (a jah, halalite, vi ne pijete pa ne znate)... evo, šta hoćete da uradimo da vam se izvinimo...?!“ Sudeći po izjavama ogromne većine bošnjačkih političara, dovoljno nevjerovatno napose ali, ima što, ozbiljno dovodi u pitanje njihovo mentalno zdravlje. Očekivanje da neko prizna genocid jednako je kao i očekivanje da politička garnitura iz Banje Luke samoinicijativno proglasi ukidanje RS-a. Ovoj tvrdnji u prilog ide i glas predstavnika te „međunarodne zajednice“ kako u zemlji tako i onih koji dolaze iz Bruxellesa i Strasbourga: „Eto... dobili ste presudu... osuđen je... idemo dalje, formirajte vlast...!“ 

Prije svega, velikosrpski projekat je za sve Srbe sveta preozbiljna stvar da bi ga prepustili slučaju. Siguran sam da su od 2016. kada je RK prvostupanjskom presudom osuđen na 40 godina zatvora AV – tada u funkciji premijera – sazvao je izvanrednu sjednicu svoje vlade sa samo jednom tačkom dnevnog reda – presudom i anuliranjem njenih posljedica u vidu kolektivne krivice i odgovornosti „zbog zločina koje su počinili pojedinci“ – učinili sve što je u njihovoj moći – od angažiranja diplomacije i subdiplomacije do lobiranja / kupovine najtjecajnijih ljudi koji se pitaju za bilo što. O uspjehu te akcije o kojoj nemam pojma govori i činjenica da se AV – sada u funkciji predsjednika – nakon žalbe i presude nije se ni počešao. Iz žalbene presude RK – nekako – nestala je Srbija i njeni velikodržavni teritorijalni apetiti nerazdvojivi od genocidnih ili makar, namjera preseljenja naroda, ime njenog bivšeg suicidalnog predsjednika se ne dovodi ni u kakvu vezu sa ratovima iz devedesetih godina prošlog stoljeća usprkos nenabrojivom mnoštvu dokaza – i pored onih sakrivenih i zaobiđenih – da je srbijanski režim logistički, finansijski i operativno kontrolirao srpske snage u BiH... čime je „međunarodna zajednica“ prešutno amnestirala Srbiju za sve zločine – desetine hiljada ubijenih – u njeno ime... Eto ga! 

U skladu s tim, ponašanje političkih predstavnika RS ničim ne čudi: usprkos zaključcima nekih veleumova partija i frontova iz FBiH vlasti RS-a ne „pokušavaju“ nego su već učinile sve da ne samo „politiku činjenja zločina“ nego rezultate i te politike i činjenja zločina „utvrde kao javno odnosno društveno dobro tog entiteta“ – imaju teritorij, etnički čist, sa malim brojem nesrba, bez migranata... bez ikakvih izglednih mogućnosti / opasnosti(!) da se ta situacija u skorije vrijeme promijeni. To su spremni braniti „zlu ne trebalo“ ne samo rezervnim sastavom policije, nego i pripadnicima zaštitarskih agencija i članovima lovačkih društava.

No, ponašanje bošnjačkih političara i političarki(!) pa i onih probosanskih (još nisam i čini se da zadugo neću „svariti“ ovaj izraz) ono je što izaziva... Rekli su šta su znali – iznenadili se i nisu se iznenadili, izdali su saopćenja za javnost... I to je to! Objektivno, više od toga nije se moglo ni očekivati: oni zaista, niti znaju niti mogu domisliti šta osim toga učiniti. Jedino što im naumpada je tuk-na-utuk... izjava na izjavu... kupiti tri dana dok MD ne smisli neku novu opasnu glupost i plasira je u javnost da se ovi „naši“ mogu ponovo oglasiti, izjaviti i izdati saopćenje... i tako ukrug do 2020. ili 2022... ili do trenutka kad – kao što se kaže u jednom od saopćenja – postane nesuvislo pozivati međunarodnu zajednicu jer, hem je njeno postojanje krajnje upitno, hem politika koja njeguje tekovine genocida uopće mari za stav međunarodne zajednice u BiH. 

Javni poziv za iznalaženje „institucionalnog odgovora na politiku siledžijstva i priprema za nova nasilja kako bi se ona spriječila“ ne samo zbog toga što nas „historija nas uči da nas svijet neće odbraniti od onih koji protivno civilizaciji poznaju samo zakon sile“, čak ni zbog činjenice da ni bošnjačke ni probosanske snage(?!) nemaju adekvatan odgovor na politiku koja – ako ćemo istinu govoriti – nailazi na prešutnu podršku svih činilaca koji se pozivaju i pitaju za „međunarodne, demokratske i civilizacijske standarde“... nego prije i poslije svega zbog činjenice koju svi pomalo previđamo da rat u Bosni i Hercegovini nije završen nego zaustavljen, odnosno prekinut... i da se mora završiti... nemalo ledi krv u žilama.

Upravo zbog toga što pojam „mobilizacija“ zvuči zloslutno u ovom trenutku je jedini adekvatan situaciji. Nije li ovo možda, pretposljednji poziv za civilnu / građansku mobilizaciju svih normalnih ljudi – naime, onih kojima se ne ratuje – i onih koji su do sada šutili, a imali su šta reći da konačno progovore. Jer će možda, posljednji poziv koji su u životu primili biti onaj za ispunjavanje njihove ultimativne građanske dužnosti i (vojnu) mobilizaciju.