Ima li Amerika plan B za tursko NE Šveđanima i Fincima?

Piše: Armin Sijamić

Odluka Švedske i Finske da postanu članice NATO-a jedan je od onih događaja koji imaju ogromnu historijsku važnost. Namjera da se pridruže NATO-u je dovela do promjene geopolitičke mape sjeverne Evrope. To je prilika koju Washington ne želi propustiti. Još od polovine maja, kada su Švedska i Finska podnijele zahtjev za članstvo u NATO-u, bilo je jasno da će Turska pred njih postaviti uslove koje trebaju ispuniti. Turska ima pravo veta kao i druge članice saveza i ovaj put ga je iskoristila. Ankara je od Švedske i Finske tražila da sarađuju po pitanju osoba i organizacija koje djeluju u tim zemljama, a koje Turska tereti za terorizam i pokušaj državnog udara. Kap koja je prelila času jeste čin spaljivanja Kur'ana od strane Rasmusa Paludana.

Vođa desničarske ekstremističke stranke iz Danske izazvao bijes u Turskoj i otežao put Švedske, čiji pasoš ima, ka NATO-u. Sramni čin spaljivanja Kur'ana izveden je, uz prisustvo policije, pred turskim diplomatskim predstavništvom u Švedskoj. Formalno, taj potez nije bio „nezakonit“, ali je bio „užasan“, sumirao je glasnogovornik američkog State Departmenta Ned Price.

Švedska se ogradila od Paludana i pozvala Tursku da se čim prije nastave trilateralni pregovori koji uključuju i Finsku. Finska je pozvala na pauzu u pregovorima od nekoliko sedmica, a obje države su izrazile želju da istovremeno postanu članice NATO-a. Iz Turske su saopštili da Švedska više nema njihovu podšku da se pridruži savezu.

Američki plan

Sjedinjene Američke Države znaju koliko je važno da se ove dvije države pridruže NATO-u i zato su od aprila mjeseca, zajedno sa Ujedinjenim Kraljevstvom, bile angažovane da se brzo završi procedura primanja u članstvo. Washington i London željeli su iskoristiti strah prvenstveno Finske, a onda i Švedske, nakon počeka ruske agresije na Ukrajinu. Članstvom ove dvije države u NATO-u zadaje se Rusiji snažan udarac i jačaju vlastite pozicije.

SAD, kao neosporni lider NATO-a, uključili su se u pregovore sa Turskom, tražeći način da se dogovor čim prije postigne. Međutim, Turska nije dala zeleno svijetlo da se Švedska i Finska priključe savezu, a pomenute skandinavske države nisu ispunile zahtjeve Ankare. Kako je ulog prevelik, SAD i UK nisu mirovale i ponudile su Švedskoj i Finskoj nešto što bi se moglo opisati kao prijelazno rješenje prije punopravnog članstva. Naime, ponuđene su sigurnosne garancije da će ove dvije države biti branjene od Washingtona i Londona u slučaju da ih neko napadne. Ali prije nego se pozabavimo ovim pitanjem, navedimo samo dio onoga što Švedsku i Finsku čini tako važnom za NATO, Washington, London i Moskvu.

Sile na granici Rusije

Za manje od dva mjeseca, a od trenutka predaje aplikacije, Švedska i Finska su dobile pozivnicu da se pridruže savezu. Jasno je da je Brisel žurio, ali nije iznenađenje. Ove dvije države su ekonomski i vojno razvijene, a stanje demokratije je tamo bolje nego u većini članica NATO-a. Iako su ove dvije zemlje nesporno u taboru Zapada decenijama, one ipak imaju svoje specifičnosti. Švedska je odbijala da se pridruži bilo kojem vojnom savezu tokom

Hladnog rata, a Finska je dala sve od sebe da ne naljuti susjednu Rusiju. Te dvije zemlje razvile snažne armije kojima je teško naći jednake među državama sa tako malim brojem stanovika. Strah od invazije velikih sila i držanje neutralne pozicije doveli su do toga da su im armije oslonjene na vlastite potencijale. Švedska, između ostalog, proizvodi borbene avione, podmornice, ratne brodove, tenkove, rakete, oklopna vozila i artiljeriju, a Finska borbene transportere, oklopna vozila, ratne brodove, artiljeriju, kamione, snajpere, puške, mitraljeze, mine, komunikacijsku opremu... Saradnja ove dvije države je odlična, pa su njihovo armije opremljene opremom koju jedna drugoj prodaju.

Odlične veze sa Washingtonom i Londonom razlog su da Švedska i Finska oružje nabavljaju i na Zapadu, pa i da ga zajednički razvijaju. Na primjer, Finska ima 55 američkih F-18 i naručila je čak 64 aviona F-35. Rat u Ukrajini sada pokazuje da Moskva sa jednom od ovih država ne bi lahko izašla na kraj, a njihovim članstvom u NATO-u opcija intervencije iz Rusije čini se nemogućom.

Vladimir Putin je rekao da članstvo ove dvije zemlje u NATO-u nije prijetnja za Rusiju, a nekoliko sedmica prije napao je Ukrajinu pod izgovorom da bi njen ulazak u NATO bio „smrtna opasnost“ za njegovu zemlju. Članstvom Finske u NATO-u kopnena granica Rusije i ovoga saveza bila bi gotovo udvostručena, a Putinov rodni Sankt Petersburg se nalazi na oko 160 kilometara od finske granice, dok je Moskva na oko 780 kilometara, što je približno kao udaljenost ruskog glavnog grada od ukrajinskog Kijeva.

To bi značilo da Rusija mora rasporediti dodatne snage na granicu sa Finskom koja je duga 1335 kilometara, ali to je početak problema koje članstvo Finske i Švedske u NATO-u donosi Moskvi. Naime, tada Baltičko more postaje mjesto dominacije Zapada, a posebno važnu ulogu ima švedski otok Gotland koji je na Baltičkom moru ono što je Krim na Crnom moru. Tako će eksklava Kaliningrad postati, u strateškom smislu, još udaljenija od ostatka Rusije. To raduje Estoniju, Latviju i Litvaniju koje su se smatrale najslabijom karikom NATO-a. Zatim, strateški važna luka u Murmanskoj oblasti, koja je središte ruske arktičke flote, postaje bliže NATO-u. Odatle isplovljavaju podmornice sa nuklearnim oružjem, kao i jedini ruski nosač aviona Admiral Kuznetsov. Iz Murmanska Rusija planira da projektuje svoju moć na Arktik koji je veoma bogat resursima (prirodni gas i nafta, na primjer) i u budućnosti mogao bi postati važan morski put. Topljenjem leda otvara se mogućnost putovanja iz Evrope do istoka Azije za manje vremena nego je to slučaj sada.

Rusija godinama razvija kapacitete da tu brani svoje interese. Sa Finskom i Švedskom u alijansi posao postaje teži jer će ruska baltička flota biti ugroženija nego ikada, a dio njenih zadataka jeste i plovljenje Sjevernim morskim putem. Norveška, koja je najbliža Murmansku, sa Finskom i Švedskom može zajednički nastupati na Arktiku koji je dio američkih, kanadskih, danskih i islandskih planova. Zajednički nastup NATO-a mogao bi poništiti prednost koju Rusija trenutno ima u ovome dijelu svijeta.

Politička i strateška odluka

SAD ne žele čekati i ništa ne činiti. Ulazak Finske i Švedske u NATO bila bi značajna politička i strateška pobjeda u vremenu kada Rusija traži da se savez ne širi. Do tada, ništa ne smije biti uzrok propuštenih šansi, pa su SAD i UK ponudile sigurnosne garancije Švedskoj i Finskoj i ojačale svoje prisustvo u ovom dijelu Evrope. To praktično znači da su Švedska i Finska ušle pod sigurnosni kišobran Zapada i da će se na sjeveru Evrope, u različitim aranžmanima, pojačati američki i britanski upliv u polje sigurnosti, politike, ekonomije i transporta.

Početkom mjeseca finski ministar vanjskih poslova Pekka Haavisto je izjavio da su SAD poslale prijedlog o saradnji dvije države kakav je Washington u junu potpisao sa Norveškom, a u maju je takve garancije London dao Švedskoj i Finskoj, ojačavajući tradicionalno jake veze UK sa ovim dijelom svijeta.

Proširenje NATO-a na Švedsku i Finsku zaokružilo bi strateško pozicioniranje Zapada u Evropi, jer bi gotovo sve važne tačke na geopolitičkoj mapi kontinenta bile bi u rukama Brisela i to u trenucima kada Rusija vodi iscrpljujući rat sa Ukrajinom. Dok ne dođe do članstva Švedske i Finske u NATO-u, SAD i UK ne žele ništa prepustiti slučaju, jer te dvije skandinavske države u geopolitičkom smislu vrijede jako mnogo.