IZBOR SUDBINE, DOMOVINA ILI SMRT Trojka kao lažna alternativa ne smije imati priliku da završi posao!

Patria o muerte. Domovina ili smrt.

Nekada je to bila revolucionarna parola. Danas je, u bosanskohercegovačkoj stvarnosti, mnogo više od parole. Jer Bosna i Hercegovina ponovo ulazi u vrijeme u kojem pitanje države više nije apstraktna politička tema o kojoj se raspravlja po televizijskim studijima. O raspadu države danas se govori otvoreno.

I ono što je najopasnije jeste činjenica da u taj razgovor ulazimo oslabljeni.

Trojka je 2022. godine došla na vlast kao alternativa. SDP, NiP i Naša stranka građanima su ponudili priču o novoj politici, novom načinu upravljanja državom i prekidu sa starim obrascima.

Izmolili su strance i građane. Dobili su mandat.

A onda su, po vertikali vlasti, napravili politički aranžman sa onima čija je politika godinama građena na razvlašćivanju države.

Nije problem u tome što se u politici razgovara sa političkim protivnicima. Problem nastaje kada se politički kompromis počne plaćati državnim interesima.

A račun za taj eksperiment danas dolazi na naplatu.

Milorad Dodik nije nestao. SNSD nije nestao. HDZ nije promijenio svoju političku matricu. Secesionistička politika nije poražena.

Naprotiv.

Dodik danas pokušava graditi međunarodni prostor u kojem više nije oslonjen samo na Beograd i Moskvu. Rusija mu ostaje strateški oslonac. Kina je prisutna kao velika sila koja u Vijeću sigurnosti tradicionalno zauzima poziciju blisku srpskim i ruskim stavovima. A istovremeno Dodik otvoreno traži partnerstvo s Washingtonom i Tel Avivom, tei pokušava iskoristiti promijenjeni američki odnos prema Balkanu.

To je nova geopolitička realnost.

I ona je za Bosnu mnogo opasnija od vremena kada je bilo dovoljno pogledati prema jednom centru moći i znati odakle dolazi podrška secesionističkoj politici.

Dodik je, uz pomoć političkih i diplomatskih kanala, počeo širiti prostor za svoju politiku. Washington je 2025. ukinuo sankcije Dodiku i njegovim saveznicima nakon, sada potpuno jaso LAŽNE deeskalacije krize, što je predstavljalo značajnu promjenu u odnosu američke administracije prema njemu.

Istovremeno, evropska i američka politika prema Bosni nisu više potpuno sinhronizirane. Oko budućnosti međunarodnog prisustva u BiH i izbora novog visokog predstavnika otvorio se ozbiljan transatlantski spor.

Dakle, dok se mi bavimo time ko će kome pripasti u raspodjeli direktorskih fotelja, politička arhitektura oko Bosne se mijenja.

A Bosna u tu novu utakmicu ulazi bez dovoljno vlastite političke snage. Tu dolazimo do Trojke.

Jer nije problem samo ono što je Dodik radio. Problem je i ono što je bosanska politika dozvolila da se radi.

Trojka je dobila mandat da bude alternativa. Umjesto toga, postala je dio političkog aranžmana koji je secesionistima omogućio dodatni prostor za djelovanje. Četiri godine kasnije, ista ta Trojka ponovo izlazi pred građane i traži mandat.

Mandat za šta?

Da popravi ono što je tokom svog prvog mandata propustila? Da nastavi politiku koja je već pokazala svoje posljedice?

Ili da kao mina ostavljena u dnevnom boravku čeka trenutak kada razvaliti našu kuću?

A danas je Bosna i Hercegovina upravo u takvom prostoru.

Imamo secesionističku politiku koja je dovoljno snažna da otvoreno govori o odvajanju. Imamo politički blok u Banjoj Luci koji održava veze sa Moskvom i Pekingom, Washington, Tel Avivom, a ako ćemo biti iskreni do srži ni u Ankari ni u dobrom dijelu EU nisu baš omraženi.

Tu je i Srbija u kojoj ruke iz sjene povlače poteze spremne za novi fašistički pohod kroz region i koja gomila oružje. S druge strane je Hrvatska, koja otvorenost svoje agresije spram BiH, bila ona politička ili oružana, ni ne pokušava skrivati.

A šta imamo mi?

Državu čije su institucije oslabljene, zarobljene, efektivno ugašene. Imamo falangiziranu političku scenu unutar okvirno rečeno patriotskog bloka. Ali i vlast koja je četiri godine potrošila na dokazivanje da je drugačija od prethodne vlasti, dok nas je vodila na ivicu raspada!

Ne!

Bosna i Hercegovina nema vremena za još jedan mandat političkog eksperimenta.

Ne zato što je svaka odluka Trojke bila pogrešna i što su svi ljudi u tim strankama isti. Nego zato što se historijski trenutak promijenio. A s njim su se promijenile i posljedice loših političkih odluka.

Godine 2022. mogli smo govoriti o političkim eksperimentima. Godine 2026. govorimo o opstanku države!

Zato Trojka više ne može tražiti glasove, nema pravo tražiti glasove jer se pokazala lošom i kao alternativa i kao mainstream.

Alternativa se ne dokazuje riječju alternativa. Dokazuje se rezultatom.

Bosna više nema luksuz da joj vlast bude laboratorija. Jer u dnevnom boravku već stoji mina.

Patria o muerte.

Ovi izbori su biranje sudbine.

A Bosna i Hercegovina sebi više ne smije dozvoliti da o njenoj sudbini odlučuju oni koji za njen opstanak ne bi život dali. Trojkaši se zbog fotelja nisu usuđivali politički suprotstavljati, pa je suvišno o bilo čemu drugom govoriti!

Jer, da su Trojkaši bili tako opredijeljeni Milorad Dodik i Dragan Čović, sa svojim maticama ne bi imali krila i krvave zube dok gledaju prema Bosni i Hercegovini.