Piše : Edin Urjan Kukavica

Beskorisni, besmisleni i bespotrebni

Teško je naći pristojnu riječ za nešto što se iza brda valja, a čemu smo – neposredno ili posredno, glasanjem ili neglasanjem – u neku ruku, kumovali. Mnogi su skloni nazvati to politikom i time, svakome ko postavi suvislo pitanje začepiti usta: nemaš ti pojma o politici! Drugi su opet, skloniji nekim deskriptivnijim i adekvatnijim izrazima poput prostitucija ali, nisam siguran koliko poslenice i poslenici tog, jednog od – kažu – dva najstarija zanata na svijetu, žele imati išta zajedničko odnosno, koliko su spremni prihvatiti da se ime njihovoga zanata kalja sa aktualnom garniturom donosilaca odluka u ime naroda ( u svakom smislu potonje floskule).

Na kraju će ipak, biti onako kako je na početku zamišljeno: ovi naši (SDA) ostat će u vlasti na većini razina, ovi drugi naši (SBB & Co.) dobit će sve – možda i više – nego što su se nadali, treći naši ili anamoni (šestorka, petorka.... vidjet ćemo koliko će ih na kraju ostati) bit će izbačeni iz svih tokova (odlučivanja i novca) i ostat će na komunalnoj razini sa koje su počeli i za koju jedino imaju snaga... Ovi njihovi (HDZ i SNSD) nikada nisu bili niti će ikada biti upitni dokle god je svih ovih naših... i ponovo će Bosna biti mirna sve do slijedećih izbora. Stoga je možda, najbolje odustati od traganja za nazivom i posvetiti pažnju nečemu što je neusporedivo konkretnije, tačnije, a moglo bi se reći i korisnije odnosno, nauci.

Naime, negdje sam pročitao da istraživači sa univerziteta Oxford tvrde da „više od 90 odsto ljudskog DNK ne radi ništa korisno, a veliki nizovi sačinjeni od aminokiselina adenina, guanina, citozina i timina predstavljaju bespotreban biološki prtljag koji se nakupio tokom godina evolucije.“ Dr. Gerton Lunter, jedan od starijih naučnika u timu, izjavio je da na osnovu ovih poređenja, svega 8.2 odsto ljudskog DNK poseduje funkcionalni smisao i igra neku važnu ulogu, dovoljno važnu da ona bude sačuvana evolucijom. „Naučno govoreći, nemamo nikakve dokaze da 92 odsto našeg genoma ima bilo kakav doprinos našoj biologiji“, izjavio je Lunter. Do te cifre došli su nakon što su ljudski genom uspoređivali sa onim drugih sisara – od pasa i mačaka sve do nosoroga i konja – tragajući za dijelovima DNK koje su ljudi dijelili sa drugim životinjama, koje su se izdvojile iz naše linije tokom različitih trenutaka u historiji. 

Tvrdi se da naučnici već neko vrijeme znaju da se svega jedan odsto ljudskog DNK nalazi unutar gena koji se koriste za stvaranje ključnih proteina koji čine ćelije tijela zdravim i živim, a ovim istraživanjem došlo se do saznanja da još 7 odsto ljudskog DNK ima neku ulogu. Međutim, ako je toliko DNK bezvrijedno, zašto ga i dalje nosimo? „Mi nismo dizajnirani, već smo evoluirali i to je prilično neuredan proces. Ostatak DNK vjerovatno samo popunjava prostor. Nije u pitanju biološko đubre jer bi mogao da jednog dana bude od koristi“, izjavio je Lutner. „Nešto našeg DNK ostalo je od drevnih virusa koji su ubacili svoj genetski materijal u naš DNK, ili naših predaka, a neki od njih i dalje imaju sposobnost da se prebacuju po našim genomima.“

Iako je riječ o istraživačima sa Oxforda (ni iz Travnika, ni iz Viteza, ni iz Širokog Brijega) nisam siguran koliko su ova istraživanja tačna, ni kako im je naumpalo da porede ljudski i hajvanski DNK... Sad, ili ni Oxford nije što je nekad bio ili je ipak, riječ o onome da „besposlen pop i jariće krsti“ ili ipak, da sve to nije bez neke... U svakom slučaju, zanima me samo kako se moglo dogoditi, u kojoj etapi evolucijskog razvoja ili kojom greškom prirode(?!) da sav taj neaktivni, besmisleni, bespotrebni i beskorisni evolucijski otpad završi u Bosni i Hercegovini i bavi se politikom tako što se njome ne bavi, bira vlast tako što ne izlaze na izbore i određuju sudbinu cijele jedne zemlje i svih njenih stanovnika tako što ih to ne zanima! Drukčije, osim ovim suštinskim poremećajima, teško je opisati ovoliku koncentraciju i ovakve kombinacije neznanja, nesnalaženja, diletantizma, beskrupuloznosti i sebičnosti s jedne i podivljalog kriminala, maligne kapilarne korupcije, galopirajućeg stranačko-familijarnog kliijentelizama, privatizacijskih mućki i obesmišljenog pravosuđa s druge strane.

Još nijedna naša sportska reprezentacija nije odigrala utakmicu a da su sudije bile na našoj strani. I još nije pokrenut krivični postupak za utaju, pronevjeru, zloupotrebu... protiv naše političke reprezentacije a da sudije nisu bile na strani optuženog. Optimisti bi rekli da je pravda slijepa, te se i u toj rezultantnoj ravnoteži ogleda njena nepristrasnost a iskusni optimisti – poznatiji kao realisti – bi upitali: „Zar se slijepoj ženi ne može naći nikakav drugi posao nego baš da dijeli pravdu!?“

Svi mislimo da se sistem ne može promijeniti. To je zato što ne shvatamo da smo mi sistem. Ili shvatamo... ali, ne želimo se mijenjati. Ako naprimjer, bilo koga na ulici zaustavite i pitate je li za promjene siguran sam da bi blizu 100% ispitanika odgovorilo da jeste. Ali, ako iste ispitanike pitate žele li biti sudionici, akteri ili ne daj Bože, pokretači promjena možete očekivati isti procenat užurbanih odmahivača glavom koji su se tek sjetili da negdje kasne...

Demokratija je samo načelno dobar način da oni koji se ustvari ništa ne pitaju steknu dojam da biraju nekoga ko će se starati o njima. Svi nedostaci ovog dojma pokazali su se onoga trenutka kada je prvi put praktično primijenjen odnosno, nakon što su dva idiota nadglasala jednog genija a nedugo potom sva trojica bili na rubu gladi. Ili, konkretnije nakon što je milion ljudi odlučilo da oni ne mogu ništa odlučiti. No, ni to nije bitno jer vlast u Bosni i Hercegovini ne zanima ništa što čini egzistencijalni i vitalni dio života njihovih birača. To bi napose, predstavljalo najcrnji oblik prijezira prema biračima da nije biračkih apstinenata.

Mnogi vjeruju da samo velika promjena koju će izvesti veliki ljudi može donijeti veliko dobro. Ja sam drugačijeg mišljenja... samo male stvari uporno ponavljane, mala dobra djela običnih ljudi, način na koji obavljaju svakodnevne poslove, komuniciraju sa drugim ljudima... može donijeti puno malih promjena koje će ujedinjene, označiti početak velike promjene... Drugim riječima, te male promjene u načinu izvršavanja svakodnevnim obavezama i poslovima, promjene u kulturi zivljenja označit će kulturološku prekretnicu civilizacijskih razmjera... Drugim riječima, nije do njih... do nas je.

Usput, u gorespomenutom smislu – odlaganja otpada – naumpade mi nešto i u vezi naše EU budućnosti ali, budući da to nije i još dugo neće biti aktualno nema ni smisla ni potrebe na to trošiti prostor i vrijeme.