Piše : Edin Urjan Kukavica

Kako se na bosanskom / srpskom / hrvatskom jeziku kaže: siromaštvo

Možda sam ciničan, možda sam kratkovid, možda uopće ne shvatam o čemu je ustvari, ovdje riječ, a možda sam samo netalentiran za politiku floskuliziranu kao umjetnost mogućeg u kojoj se, prije ili kasnije, pokaže da je sve(!) nemoguće ili radije, da ništa nije moguće... ali, nešto (čitaj: sve!) je grozno pogrešno u cijeloj bosanskohercegovačkoj priči. Za početak i za kraj nepristojno i nenormalno visoka primanja narodnih izabranika o kojima – izabranicima i njihovim platama – je odavno besmisleno i raspravljati. Drskost i bezobrazluk očigledno, nemaju granica, a ni nacionalnog ni ideološkog predznaka. Fiziološku reakciju izazivaju ozbiljna lica zastupnica koje glasaju za povećanje svojih paušala kao o sudbonosnom državnom pitanju, ali ništa manju ne iziskuju ni lažno zabrinuta i / ili cinično (pod)smjehnuta lica koja dosita, predugo gledamo i trpimo.

Ne razumijem kako je MD Bošnjacima kriv za – blago rečeno – loše uvjete življenja i nizak životni standard čak i tamo gdje nema previše Srba... kako je i zašto BI (ili ŠDž ili HG, svejedno je) Srbima kriv što imaju entitet, a Hrvatima što nemaju kad njih trojica pukih siromaha ni sada, a kamoli tada, nemaju pojma šta rade osim što znaju da moraju biti u vlasti jer je to volja naroda, a narod valjda, zna jer u njemu je snaga. Ne razumijem kako je svim Hrvatima, i legitimnim i nelegitimnim, sve dobro još samo da se taj izborni zakon malo dotjera pa da DČ može biti doživotni predsjednik svih Hrvata svijeta – na vijeke vjekova – i sve će biti potaman. Nema veze što nemamo ni za kruva ali, daj Bože da kiša pada u Hrvatskoj i da rodi žito u Slavoniji i da bude dobra turistička sezona u cijeloj Dalmaciji (osim u Istri) i da treći kanal bude rezerviran samo za tečni hrvatski jezik makar se govorilo samo o lažiranim natječajima i neisplaćenim poticajima. 

Sistem u kojemu se svaki potez našeg smatra patriotizmom, a svako drukčije mišljenje nacionalnom izdajom i neprijateljstvom, u kojemu se svaki idiotluk našeg prema njihovom smatra politikom... u kojemu politika(!) uređuje i određuje, kontrolira i uvjetuje sve od radnog mjesta do društvenih i institucija države i diktira doslovno sve, logično je, treba kriviti i za loše uvjete življenja i nizak životni standard i nedostatak novaca za isplatu dječijih dodataka i za pomaganje potrebitih preko 17020, a liječenje teško oboljele djece putem 17030 i 17050... plus PDV... (čije ubiranje i u ovom kvartalu bilježi rekordne dosege iako, niko ne zna gdje poslije objavljivanja na dnevnicima te milijarde idu i za šta i na šta se troše).

Priča koja je čak i u teoriji dobro zvučala: govor o onome što pogađa, žulja i boli svakog čovjeka: njegovo svakodnevno življenje i standard... svi su izgledi, cinici će reći očekivano, neće dobro završiti. Prvi pokušaj da u politiku i život uđe govor o primjeni seta antikorupcijskih zakona, među prvima zakon o utvrđivanju porijekla i oduzimanju nelegalno stečene imovine... i naznake nečega što bi se moglo smatrati zametkom pristojnog društva – društva u kojemu institucije ne vrijeđaju stanovnike – makar jedan razlog da se probudi misao: da li ja živim dobro ili loše; kakvu sadašnjost imam i kakvoj se budućnosti za moje dijete mogu nadati; hoću li razmišljati o odlasku na odmor ili skupljati novac za kartu za inostranstvo u jednom smjeru... unaprijed je bio osuđen na propast. Upozoravao sam i prije nego se objelodanilo: previše prebodljikavih i osobno zainteresiranih ego-tripova i ego manijaka.

Od identiteta, nacije, prošlosti, istine, laži... i pogotovo od blaćenja drugih se ne živi. Znamo da smo sve što jesmo, da se zadugo nećemo pomiriti da u ovoj zemlji ima i drugih i drugačijih i da i oni imaju ista prava kao i mi. Usprkos našoj etnonacionalnoj osviještenosti i silnom patriotizmu većina Bosna i Hercegovina je zemlja na, ne ekonomskom nego egzistencijalnom dnu, na prvom mjestu na svim negativnim listama, zemlja sa najizraženijim sindromom zarobljene države, svim i svačim najzagađenija zemlja u Europi, sa najvećim brojem nezaposelnih, najnižim prosječnim primanjima zaposelnih i najvišim primanjima političara, najvećim stupnjem korupcije, najvecim odljevom mladih... naše ulice su izrovane, naše ceste loše, za 22 godine nismo uspjeli napraviti pristojnu cestu izmedju Sarajeva i Tuzle... Zar i predsjednicima države nije bitno u kakvim gradovima žive, po kakvim ulicama hodaju, po kakvim cestama se voze... 
Usprkos našoj etnonacionalnoj i religijskoj osviještenosti umjesto poštivanja različitosti i kulturi zivljenja u multietnickoj sredini temeljenim na vrlinama naš odgojni i obrazovni sistem odgojio je i obrazovao radnu snagu za poslove iz prošlog stoljeća ali i generacije učesnika i gledalaca reality programa, pjevaljki i pjevaljkana, starleta i starletana, ubica i žrtvi... Njima nije bitno što izabranici sve svoje ćejfove i luksuze, paradržavne i antidržavne i antiljudske institucije i tvorevine finaciraju iz državnoga budžeta, izmišljena parapredsjedništva ograđuju zidinama umnogome nalik na one oko arapskih ili albanskih familijarnih staništa, a jednako izmišljene urede opremljene novcima iz državnoga proračuna privatiziraju... pa u ograđenim legalno srbuju, a u privatiziranima legitimno saboruju. U najkraćem, nakon jučerašnje i prekjučerašnje trakavice o formiranju i rasformiranju koalicija sasvim je jasno da je više političkih protivnika unutar stranaka nego u međustranačkim odnosima i relacijama. 

Šta još treba da se dogodi da bilo kome naumpadne da je manje bitno ko je na vlasti od toga kakva je vlast?! Ništa. Sve se već dogodilo.

Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android