Piše : Edin Urjan Kukavica

Kako se na bosanskom / srpskom / hrvatskom jeziku kaže: siromaštvo

Možda sam ciničan, možda sam kratkovid, možda uopće ne shvatam o čemu je ustvari, ovdje riječ, a možda sam samo netalentiran za politiku floskuliziranu kao umjetnost mogućeg u kojoj se, prije ili kasnije, pokaže da je sve(!) nemoguće ili radije, da ništa nije moguće... ali, nešto (čitaj: sve!) je grozno pogrešno u cijeloj bosanskohercegovačkoj priči. Za početak i za kraj nepristojno i nenormalno visoka primanja narodnih izabranika o kojima – izabranicima i njihovim platama – je odavno besmisleno i raspravljati. Drskost i bezobrazluk očigledno, nemaju granica, a ni nacionalnog ni ideološkog predznaka. Fiziološku reakciju izazivaju ozbiljna lica zastupnica koje glasaju za povećanje svojih paušala kao o sudbonosnom državnom pitanju, ali ništa manju ne iziskuju ni lažno zabrinuta i / ili cinično (pod)smjehnuta lica koja dosita, predugo gledamo i trpimo.

Ne razumijem kako je MD Bošnjacima kriv za – blago rečeno – loše uvjete življenja i nizak životni standard čak i tamo gdje nema previše Srba... kako je i zašto BI (ili ŠDž ili HG, svejedno je) Srbima kriv što imaju entitet, a Hrvatima što nemaju kad njih trojica pukih siromaha ni sada, a kamoli tada, nemaju pojma šta rade osim što znaju da moraju biti u vlasti jer je to volja naroda, a narod valjda, zna jer u njemu je snaga. Ne razumijem kako je svim Hrvatima, i legitimnim i nelegitimnim, sve dobro još samo da se taj izborni zakon malo dotjera pa da DČ može biti doživotni predsjednik svih Hrvata svijeta – na vijeke vjekova – i sve će biti potaman. Nema veze što nemamo ni za kruva ali, daj Bože da kiša pada u Hrvatskoj i da rodi žito u Slavoniji i da bude dobra turistička sezona u cijeloj Dalmaciji (osim u Istri) i da treći kanal bude rezerviran samo za tečni hrvatski jezik makar se govorilo samo o lažiranim natječajima i neisplaćenim poticajima. 

Sistem u kojemu se svaki potez našeg smatra patriotizmom, a svako drukčije mišljenje nacionalnom izdajom i neprijateljstvom, u kojemu se svaki idiotluk našeg prema njihovom smatra politikom... u kojemu politika(!) uređuje i određuje, kontrolira i uvjetuje sve od radnog mjesta do društvenih i institucija države i diktira doslovno sve, logično je, treba kriviti i za loše uvjete življenja i nizak životni standard i nedostatak novaca za isplatu dječijih dodataka i za pomaganje potrebitih preko 17020, a liječenje teško oboljele djece putem 17030 i 17050... plus PDV... (čije ubiranje i u ovom kvartalu bilježi rekordne dosege iako, niko ne zna gdje poslije objavljivanja na dnevnicima te milijarde idu i za šta i na šta se troše).

Priča koja je čak i u teoriji dobro zvučala: govor o onome što pogađa, žulja i boli svakog čovjeka: njegovo svakodnevno življenje i standard... svi su izgledi, cinici će reći očekivano, neće dobro završiti. Prvi pokušaj da u politiku i život uđe govor o primjeni seta antikorupcijskih zakona, među prvima zakon o utvrđivanju porijekla i oduzimanju nelegalno stečene imovine... i naznake nečega što bi se moglo smatrati zametkom pristojnog društva – društva u kojemu institucije ne vrijeđaju stanovnike – makar jedan razlog da se probudi misao: da li ja živim dobro ili loše; kakvu sadašnjost imam i kakvoj se budućnosti za moje dijete mogu nadati; hoću li razmišljati o odlasku na odmor ili skupljati novac za kartu za inostranstvo u jednom smjeru... unaprijed je bio osuđen na propast. Upozoravao sam i prije nego se objelodanilo: previše prebodljikavih i osobno zainteresiranih ego-tripova i ego manijaka.

Od identiteta, nacije, prošlosti, istine, laži... i pogotovo od blaćenja drugih se ne živi. Znamo da smo sve što jesmo, da se zadugo nećemo pomiriti da u ovoj zemlji ima i drugih i drugačijih i da i oni imaju ista prava kao i mi. Usprkos našoj etnonacionalnoj osviještenosti i silnom patriotizmu većina Bosna i Hercegovina je zemlja na, ne ekonomskom nego egzistencijalnom dnu, na prvom mjestu na svim negativnim listama, zemlja sa najizraženijim sindromom zarobljene države, svim i svačim najzagađenija zemlja u Europi, sa najvećim brojem nezaposelnih, najnižim prosječnim primanjima zaposelnih i najvišim primanjima političara, najvećim stupnjem korupcije, najvecim odljevom mladih... naše ulice su izrovane, naše ceste loše, za 22 godine nismo uspjeli napraviti pristojnu cestu izmedju Sarajeva i Tuzle... Zar i predsjednicima države nije bitno u kakvim gradovima žive, po kakvim ulicama hodaju, po kakvim cestama se voze... 
Usprkos našoj etnonacionalnoj i religijskoj osviještenosti umjesto poštivanja različitosti i kulturi zivljenja u multietnickoj sredini temeljenim na vrlinama naš odgojni i obrazovni sistem odgojio je i obrazovao radnu snagu za poslove iz prošlog stoljeća ali i generacije učesnika i gledalaca reality programa, pjevaljki i pjevaljkana, starleta i starletana, ubica i žrtvi... Njima nije bitno što izabranici sve svoje ćejfove i luksuze, paradržavne i antidržavne i antiljudske institucije i tvorevine finaciraju iz državnoga budžeta, izmišljena parapredsjedništva ograđuju zidinama umnogome nalik na one oko arapskih ili albanskih familijarnih staništa, a jednako izmišljene urede opremljene novcima iz državnoga proračuna privatiziraju... pa u ograđenim legalno srbuju, a u privatiziranima legitimno saboruju. U najkraćem, nakon jučerašnje i prekjučerašnje trakavice o formiranju i rasformiranju koalicija sasvim je jasno da je više političkih protivnika unutar stranaka nego u međustranačkim odnosima i relacijama. 

Šta još treba da se dogodi da bilo kome naumpadne da je manje bitno ko je na vlasti od toga kakva je vlast?! Ništa. Sve se već dogodilo.