Stolac - između kamenih bedema prošlosti i nevidljivih podjela sadašnjosti!

Piše: Dr Elmida Burina

Stolac je grad čije se zidine okom vide. Jaki bedemi tvrđava, koje stoje iznad i oko grada, svjedoče njegovoj bogatoj historiji. Međutim, danas Stolac čuvaju drugačiji bedemi, nevidljivi, tihi i unutrašnji, koji snažno utiču na svakodnevni život.

To su granice koje dijele osnovna ljudska prava, pravo na pristup institucijama i politički uticaj. One se osjećaju u razgovorima, vide na ulicama, u školama, vrtićima, kafićima, sportskim terenima, odnosno u svim segmentima društva. Ne dijele prostor, nego moć. Zbog njih se u gradu živi zajedno, ali ne i ravnopravno.

Mali gradić, smješten u dolini rijeke Bregave, jedan je od historijski najbogatijih gradova Bosne i Hercegovine. Rijetki se mogu pohvaliti antičko-ilirskim Daorsonom, nekropolom Radimlja, jednom od najznačajnijih nekropola stećaka u Evropi, srednjovjekovnim gradom Vidoškim te stambenim kompleksom begovskih porodica iz osmanskog perioda, zbog čega se Stolac s pravom naziva muzejom pod otvorenim nebom. Njegova prošlost je svjedok dugom kontinuitetu života, susretu različitih kultura. Upravo zato je danas osjećaj jednog dijela njegovih građana težak jer u svom gradu nemaju osjećaj pripadnosti, što se razvilo iz
dugotrajnog osjećaja isključenosti. Institucije šalju jasnu poruku: prisutni ste, ali niste ravnopravni. Za nas ste institucionalno nevidljivi.

Grad tada postaje teritorij sa jasno definisanom hijerarhijom privilegija i moći, koncentrisanim u rukama vladajuće strukture, koja ne prihvata nikoga izvan te strukture, čak i kada formalno pripada istoj etničkoj grupi.

Diskriminacija koja se ne izgovara naglas

Diskriminacija koja se ne izgovara naglas nije nevidljiva, ali je tolerisana. Godinama. Sve to prolazi bez sankcija i stvarne institucionalne reakcije. Provodi se u tišini, kroz institucije i dugoročno, što je čini dodatno opasnijom. Upravo zbog toga se može govoriti o „dobrovoljnom aparthejdu“, ne kao o slobodnom izboru građana, već kao svjesnom prihvatanju trajne neravnopravnosti od strane institucija vlasti u Stocu.

Diskriminacija prestaje biti problem i postaje običaj, odnosno praksa, koja se vremenom pretvara u strukturu.
Važno je naglasiti da to stanje nije prihvaćeno od svih. U Stocu postoje pojedini građani i neformalne grupe koje javno ukazuju na nepravdu i bore se pravnim sredstvima i javnom riječju protiv proizvedenog sistema. Dakle, otpor postoji.

Lokalna vlast šuti i ignoriše, nastavljajući radeći po svom naumu, ne osvrćući se na zakonske propise i sudske odluke. Viši nivoi vlasti izvan Stoca uglavnom ostaju pasivni ili se zadržavaju na formalnim izjavama.

Grad u kojem se glasovi građana čuju, ali zanemaruju ili sistemski ignorišu, pretvara se u grad formalne jednakosti i stvarne neravnopravnosti.

Zašto se govori o aparthejdu?

Dok je aparthejd u historiji bio zasnovan na zakonima razdvajanja, u Stocu imamo njegov moderniji oblik: prava postoje na papiru, a u stvarnosti rijetko proizvode ravnopravnost.

Ovakav oblik diskriminacije gori je od otvorene. Predstavlja se kao stabilnost, a u stvarnosti je obrazac koji proizvodi dugotrajnu društvenu i političku asimetriju, gubitak povjerenja u institucije i osjećaj građanina drugog reda. Diskriminacija se provodi kroz rečenice poput: „nema uslova“, „nije u nadležnosti“, „nije prioritet“, „tiče se razvoja grada“ ili čak šutnjom administracije. Konkursi u javnom sektoru su rezervisani isključivo za jednu etničku grupu (Hrvate), javne investicije zaobilaze naselja sa bošnjačkim stanovništvom ili se projekti u tim dijelovima grada odgađaju, umanjuju ili ostaju nedovršeni, budžetska sredstva se raspoređuju selektivno i diskriminatorno, odnos prema haremu i mezarju je test dostojanstva i poštivanja osnovnih ljudskih i kulturnih prava.

Zbog svega navedenog, Stolac se može posmatrati kao primjer etnokratije s elementima institucionalne i kulturne diskriminacije.

O aparthejdu treba što glasnije govoriti, da se što dalje i jače čuje. Jer stanje koje nema ime ne može se promijeniti. Glas koji se ne podigne ne može se čuti. A nepravda koja se ne imenuje ostaje prihvatljiva.