Predugo se izvinjavamo i prilagođavamo, prestanimo s tim: Ako nekome smeta težnja za normalnom državom, njegov problem!

Piše: Rasim Belko

Dvije agresije, genocid, UZP, etničko čišćenje, silovanja i cijela lepeza zločina nezapamćenih od fašističkog udara na svijet. Sve smo to preživjeli mi koji volimo Bosnu i Hercegovinu i koji smo je željeli nezavisnom, suverenom, cjelovitom evropskom državom.

I nakon svega smo pružili ruku, objeručke prihvatili izvinjenja kao tračke nade da će u našoj okolini zaživjeti normalnost. Pristajali na kompromise i uglavnom loša rješenja po nas same, samo da bi i komšije ostale u ovoj našoj zajedničkoj avliji, domovini Bosni i Hercegovini.

O, kako je to bilo pogrešno. Posljedice dobronamjernosti i miroljubivosti koju smo pokazali nakon dvostruke agresije i svih tih zločina živimo danas, zarobljeni između kame i noža. Jer dok smo mi vjerovali i nadali se u zdrav razum onih koji su nas poklali i samilost svijeta koji je dopustio da nas pokolju, neprijatelj je utvrđivao položaje. Ne, nisu to više radili oružjem. Ne što nisu htjeli, nego više nisu smjeli, jer smo snage poravnali.

Oružanu agresiju zamijenili su političkom. Udružili su se oni koji se nigdje osim u Bosni i Hercegovini više neće i ne mogu udružiti, jer zahvaljujući Dejtonu i međunarodnoj zajednici, samo još u Bosni mogu sanjati svoje hegemonističke snove.

A mi? Mi smo tri decenije proveli žaleći za mrtvima i pokušavajući utjecati na razum svijeta da je neodrživo ono što je napravljeno na temeljima dvije agresije, genocidu, UZP-u... Ali nam je predugo trebalo da shvatimo da to nikog ne zanima. I pitanje je jesmo li to do kraja shvatili, jer smo se počeli zadovoljavati pismima, rezolucijama i tapšanjima, uživajući u nadi da će neko žrtvu nagraditi samo zato što je žrtva. Pritom smo zaboravili da je ovo svijet sile i moći, a ne pravde i istine.

I tu lekciju očigledno nismo naučili. Jer, onda kada se među nama desila pojava koja prkosi ulozi žrtve i sanjara o pravdi, počeli smo se izvinjavati. I ne samo izvinjavati. Od prvog pojavljivanja insana koji više nisu pristajali da su samo žrtve neko su zaigrali na kartu suprotstavljanja, među nama su nicali likovi koji su pričali kako to ne treba, kako je opasno suprotstavljati se komšijama i susjedima, te nudili priče o nekom pomirenju naroda.

To izvinjavanje traje skoro dvije decenije i evo i danas kao da se izvinjavamo hegemonistima što mi samo hoćemo svoju domovinu i državu cjelovitom, suverenom i nezavisnom državom. Oni se nama nisu izvinili za sve zločine, a mi se njima izvinjavamo što legitimnim političkim sredstvima stajemo na njihove puteve ka podjeli Bosne i Hercegovine.

Urednica mi ne dozvoljava psovanje, a najradije bih opsovao i pomirenje naroda i izvinjavanje i ulogu žrtve. Jer, mudri su davno rekli da ko se prebrzo i previše izvinjava priznaje krivicu koje možda i nema. A krivica zbog želje za očuvanje domovine je svugdje herojstvo i viteštvo, osim u ovoj bosanskoj političkoj kotlini.

Gušili smo svaki glas koji je imao potencijal da među nama stvori snagu otpora i akcije u pravcu onog što svi želimo, umjesto da baš te glasove podržimo kao tračke na kojima možemo izgraditi politiku onako kako smo bez ičega izgradili armiju.

A i tada smo imali one među nama koji su gušili glas i pokret otpora. To je fenomen koji bi morali izučavati stručnjaci. Tolika autodestrukcija bosanske politika mora imati neko fenomenološko uporište, jer je količina snishodljivosti, podaništva i samoponižavanja nenormalna za narod koji je uspješno preživio dvije agresije.

Zbog toga je krajnje vrijeme da se prestanemo izvinjavati i jasno kažemo, da mi smo ZA UNITARNU BOSNU i HERCEGOVINU, državu svakog njenog čovjeka pod istim uvjetima i pravima. Kome se to ne sviđa, to je njegov problem, a ne naš.

A ta činjenica smeta samo onima koji našu državu žele držati u statusu quo jer samo tako mogu živim očuvati želju da je jednog dana rasparčaju političkim djelovanjem, kad već nisu mogli oružanim.

I ako njima nije problem da otvoreno djeluju i govore da žele podjelu Bosne i Hercegovine, zašto bi nama bio teret da kažemo da smo za unitarnu državu sa zaštićenim pravom građana, te dijelom i kolektivnim pravima ali bez mogućnosti blokada i destrukcije države.

Isto tako, zašto nam je problem da kažemo da glasali smo i glasat ćemo za Lazovića, Ljujić - MIjatović, Komšića, Miletića... glasat ćemo i Slavena Kovačevića. Ne zbog njihovog imena, identiteta, već zbog onog što zagovaraju, a to je i ono što mi zagovaramo - države s vladavinom prava u kojoj su građani isti i pred obavezama i pred pravima!

Krajnje je vrijeme da to kažemo i pokažemo i pred internacionalnom zajednicom, koja nas opet iz svojih razloga i interesa drži zarobljenima pogodujući onima koji bi nas podijelili prvom prilikom. Jer, ta internacionalna zajednica cilja na naša bogatstva i resurse i želi ih oteti od naše djece koja onda budućnost traže po razvijenim zemljama Zapada. A te zemlje Zapada i jesu razvijene od bogatstava porobljenih zemalja, nekada Afrike, sada sve češće i same Evrope.

Stariji smo kao država od većine tih zemalja internacionalne zajednice. Pokazali smo da se možemo odbraniti i kada nam okrenu leđa i zabrane pravo na život. Zašto im danas podilazimo i pristajemo da nas otvoreno uništavaju.

Vrijeme je da počnemo prokazivati i one koji otvoreno, ali i one koji u zakulisju prodaju našu budućnost, prodajući interese naše države. I nema tu neke suštinske razlike u boji dresova naših političkih predstavnika. Neki to zarad svojih interesa moraju raditi otvoreno, neki iz istih razloga rade skriveno. Ali, obje strane rade isključivo u korist naše štete i njihovog šićara.

Vakat je!

Da konačno prestanemo da se izvinjavamo neprijateljima koji žele naš nestanak i rastjeramo one među nama koji služeći neprijatelju direktno pomažu taj nestanak. To nije lahak i jednostavan put, ali ako tim putem ne krenemo, uskoro vjerovatno nećemo ni moći!

Izvinjavanje i prilagođavanje je privilegija slabih, a mi tu privilegiju više nemamo ukoliko želimo opstati!