Antifašista koji tuče žene, voli zločince i negira genocid: Budalaštine Košarca idu na račun Trojkinih dama!

Piše: Rasim Belko

Nije nepoznata pojava, naprotiv, da nosioci državnih funkcija u Bosni i Hercegovini i psihologe znaju iznenaditi teškim oblicima budalaština. Zapravo, od Dejton do danas na pretek je primjera neprimjerenog i poziciji nedostojnog ponašanja naših funkcionera.

Upečatljivo mi je ostalo kada je onoma član Predsjedništva BiH iz Rs Borislav Paravac “sabljom rezao leb”. No, jedna budalaština protekle je sedmice nadmašila štošta glupog i nedopustivog što smo mogli vidjeti od naših političara.

Staša Košarac, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH poslao je visokom predstavniku Christianu Schmidtu šljem nacističke vojske uz poruku da je “šljem ostavština nacističkih predaka” Schmidta.

O nediplomatskom i idiotskom segmentu ovakvog ponašnja mogla bi se ozbiljna analiza napisati. Istovremeno, Schmidt je najmanje zaslužio da ga s ovih stranica branim, međutim ono što bi moralo biti odbranjeno zbog čega i čudi izostanak ozbiljnijih reakcija domaće politike, jeste ugled Bosne i Hercegovine.

Mora se pak postaviti pitanje otkud Košarcu hrabrost da uzme sebi za pravo da glumi antifašistu i bori se protiv Schmidta na ovaj neprihvatljiv način. Jer, sagledamo li ko je i na koji način djeluje Košarac, njegov antifašizam je drska iluzija i lažno predstavljanje.

Sanja Stanković svjedočeči pred Komisijom Parlamentarne skupštine BiH najbolje je svojim primjerom definisala ko je i šta je Staša Košarac. Tada je, naime, ustvrdila da je duži period trpila porodično nasilje.

“Mene je bivši suprug gledao u oči i rekao da će vrlo lako naći doktora da napiše da sam luda, da će me progutati mrak, a sve to je nažalost čulo moje dijete. Da li je prisustvo djeteta ovakvim dešavanjima ugrožavanje njegovog spokojstva? Da li je prikladno i zakonito psihički zlostavljati i maltretirati svoje članove porodice, a istovremeno paralelno voditi vanbračnu zajednicu”, svjedočila je Stanković, te navodila da je fizički maltretirana više puta.

Osim što tuče žene, Košarac voli i mračne zločinačke umove, presuđene za najteže oblike ratnih zločina u BiH, uključujući UZP i genocid.

“Mektiću nije bilo dovoljno da zbija šale i priča viceve o našim herojima i stvaraocima Republike Srpske Radovanu Karadžiću i generalu Ratku Mladiću”, poručivao je Košarac 2018. godine, a 2024. je u jeku rasprava o Rezoluciji o genocidu u Srebrnici kazao da je to “falsifikat međunarodne zajednice i Bošnjaka”.

Istovremeno je svoje heroje želio prebaciti u Rs, zalažući se da budu prebačeni najbliže mjestu prebivališta radi liječenja.

Dakle, Košarac je antifašista koji tuče žene i veliča ratne zločince. Neobična kombinacija, ali ne i neviđena u našem političkom miljeu. Problem je što se takvi profili danas ne smatraju izuzetkom, već postaju politički standard.

Jer nije najveća tragedija to što je Košarac poslao nacistički šljem Schmidtu. To je jedna od onih budalaština koje bi u normalnoj državi trajale 24 sata i završile smjenom, izvinjenjem i javnom izolacijom počinioca. Prava tragedija je to što se u Bosni i Hercegovini takvi potezi koriste kao dnevnopolitičko gorivo, kao dokaz lojalnosti lideru, narodu ili „borbi protiv stranog faktora“.

Još je tragičnije to što skoro niko iz državnog vrha nije osjetio potrebu da reaguje. Kao da je potpuno normalno da ministar države šalje opremu nacističke vojske visokom predstavniku a da to niko ne vidi kao urušavanje kredibiliteta upravo te države.

No, otkud Košarcu moralno pravo da glumi antifašistu?

To pravo, naravno, ne postoji. Ne može ga imati čovjek kojeg je supruga optužila za višegodišnje porodično nasilje. Ne može ga imati političar koji Karadžića i Mladića naziva „herojima i stvaraocima“, a presude međunarodnih sudova „falsifikatom“.

I zato njegov šljem Schmidtu nije nikakav dokaz „otpora strancima“, nego tek najnovija epizoda političke glume i agresivnog populizma, u kojoj je cilj jednostavan, da se u domaćoj javnosti pokaže lojalnost Dodiku i njegovom narativu, a da se međunarodni akteri vrijeđaju jer u tom krugu je to postalo valuta, skoro pa obaveza.

No možda je najveći problem u jednoj tihoj činjenici.Košarac se ovako ponaša jer zna da može. Da neće biti sankcije. Da neće biti političke odgovornosti. Da će i ovaj skandal trajati koliko traje jedan trending na društvenim mrežama, a onda će politika produžiti tamo gdje je stala, kao da se ništa nije desilo.

U tom smislu, ovo nije priča o jednom ministru, nego o državi čiji sistem vrijednosti opasno erozira. Kada institucije ne kažnjavaju najniže oblike političkog divljaštva, one postaju njihov saučesnik. Kada društvo na to šuti, šutnja postaje dio političkog pejzaža.

Tada više nije pitanje koliko nisko može pasti Staša Košarac.

Pitanje postaje koliko nisko Bosna i Hercegovina može pasti prije nego se probudi.

A sve je moglo biti drugačije, samo da je politički projekat Trojka povjerenje posvetio žrtvi porodičnog nasilja, umjesto što su dame tog projekta u Parlamentu BiH, predvođene Sabinom Ćudić, spašavale nasilnika koji voli zločince i negira genocid.