Piše: Rasim Belko @rasimbelko
Može li sarajevska politika koja sebe zove patriotskom ili prodržavnim konačno shvatiti da od formalno proklamovanih ideja dugoročno koristi neće imati ni takva politika ni građani, a posebno ne država Bosna i Hercegovina.
Pred oktobarske Lokalne izbore u Bosni i Hercegovini svjedočili smo u Sarajevu objavljivanju političkog dogovora nazvanog “Sarajevski odgovor” na loše stanje u koje nas je dovela aktuelna vlast predvođena projektom Trojka (SDP, NiP, NS).
Taj sarajevski odgovor kreirale su SDA, Stranka za BiH i Demokratska fronta i on je u najvećoj mjeri funkcionisao iako je javnost sporadično mogla svjedočiti da još u predizbornom vremenu postoje personalni interesi i animoziteti koji ljuljaju temelje tog dogovora.
No, sam inicijalni dogovor bio je turbina koja pokreće vjetrove promjena. A to se nekako moglo osjetiti u atmosferi, jer je javnost pred lošom političkom slikom aktuelnih imala mogućnost biranja šire političke priče nekih novih lokalnih, a potencijalno i državnih vlasti.
I zato liderima i kadrovima stranaka koje su pred izbore išle u “Sarajevski odgovor” mora biti jasno da dobri rezultati u glavnom gradu nisu isključivo njihova zasluga, već upravo posljedica popravljene atmosfere u kojoj se javnost ponadala da dogovor može početi graditi kuću.
Ono čemu svjedočimo proteklih dana i sedmica je povratak na neke stare prakse. I nije korijen problema u onom što nam lideri često plasiraju kao “lokalnu priču”, već u činjenici da na lokalnom nivou je mnogo veći efekat interesnih struktura koje već sada planiraju poslove za mandatno razdoblje.
Predugo svjedočimo praksi da na nivou svake lokalne zajednice u kojoj se sudaraju dvije ili više interesnih struktura politički dogovor za opće dobro djeluje nemoguć. A tu dolazimo do pitanja koje bi lideri stranaka “Sarajevskog odgovora” morali postaviti sebi i odgovoriti: Može li se ovo društvo graditi na stabilnim osnovama i da bude prosperitetno ako će svaki dogovor za opće dobro podrivati tender-efendije i tender-meraklije?
Jer, djeluje da je to ponajveći problem u politici koja sebe zove probosanskom. Sličnih primjera bilo je i ranije, a posljednji je slučaj Općinskog vijeća Novi Grad. Mada u toj priči ne treba smetnuti s uma ni OV Hadžići, gdje su se dvije od tri stranke “Sarajevskog odgovora” također mimoišle.
Jasno je da lideri, prevashodno SDA Bakir Izetbegović, ali i Semir Efendić kao prvi čovjek Stranke za BiH zbog potencijala koji po državu nosi priča “Sarajevskog odgovora” ne samo da trebaju tražiti, nego moraju iznaći rješenja.
Moraju, ukoliko su ozbiljni u najavama i želji da na Općim izborima 2026. godine i u atmosferi koja je kreirana septembra 2024. grade politički blok koji će imati snagu da kroz vlast po vertikali usmjeri državu na pravi kolosijek.
Da bi se to desilo, sitnošićarski partikularni interesi moraju biti kontrolirani ili svedeni na minimum onako kako se u odbrani države svode na minimum potencijalne greške i izdajnici u vlastitim redovima. Lideri stranaka i timovi koji ih savjetuju morali bi konačno shvatiti da je svako žustro mimoilaženje na onom što zovemo lokalni nivo bio dodatni metak u državotvorno tkivo.
A nije da tome nismo svjedočili od Mostara, Bihaća, Srebrenice do Sarajeva.
U suprotnom, svaka pojedinačna priča o patriotskim politikama i namjerama pomenutih stranaka bit će zasjenjena političkom nedoraslošću i nemogućnošću da se shvati da je država i tamo gdje se rješava pitanje kanalizacionog sistema kao i tamo gdje je na potezu diplomatija.
Hegemonizmi susjeda i komšija, potpuna otupjelost i korozija idejnih rješenja međunarodne zajednice, te vještački politički blok kreiran u međunarodnim krugovima koji se ispostavio lošim po Bosnu i Hercegovinu obavezuju lidere “Sarajevskog odgovora” Izetbegovića, Efendića i Željka Komšića da gledaju malo dalje od lokalnih i dnevnih političkih tema.
Pozicije u vijećima Hadžića, Novog Grada ili neke druge općine ili interesi onih koji se zovu lokalnim moćnicima pojedinih stranaka ne smiju nadići pitanje države. Ili bar ne bi smjeli, jer ako na tom pitanju u odgovoru imamo dilemu onda je sve ono što besjede o državi pod sumnjom.
Jer, ko padne na trotoaru, izdat će i u parlamentu.