UOČI UO PIC Vladavina prava i nova normalnost u BiH, age se vežu gdje im konji kažu!

Piše: Muharem Cero

Historija pamti, da ma koliko mimo svijet bilo, dođe vakat kad se aga veže gdje konj kaže. Historija ljudskog roda u velikim mijenama ruši carstva, imperijama označava vrijeme prolaznosti te stvara nova u ambijentu novih normalnosti. Ovim procesima prethode velike promjene sistema vrijednosti, a stare ustupaju normalnost novima.

Alati promjena bivaju argumenti sile i moći, a ustaljene regule međunarodne pravde postaju tek potrošive floskule prethodnih vremena. Sila i moć urušava ustaljena pravila kohabitacije velikih i moćnih. Mali i nespremni prepoznati događanja u nastajanju bivaju tek izgažena trava u sukobu slonova moći.

Kao i u slučaju Bosna prvo bijaše riječ hladna kao bosanski kamen, a potom deklaracija u operacionalizaciji rečenog 'srpskog sveta', nespornog projekta teritorijalnog hegemonizma našim prilikama rečenog velikosrpskog projekta.
Ništa brže u nizu postizanja cilja verbalizira se teritorijalni narativ srpske zemlje na bosanskom ozemlju.

Unatoč neupitnosti rješavanja statusa državne imovine obavezom donošenja zakona o upravljanju i korištenju te raspolaganju, sad uslijedi izričit odgovor o nepostojanju tog imovinsko-pravnog i građansko-pravnog instituta - državne imovine.

Beogradski narativ ma koliko do sada bio samozatajan i prikriven ogoli se u punom izričaju, a deklaracijom krenu u ostvarivanje hegemonističkog cilja.
Ranije slabunjavi glasovi iste naravi 'nepostojanja instituta države imovine' su osporavani još nižim tonalitetom od domaćih političkih igrača, a međunarodna zajednica izuzev izražavanja zabrinutosti ili, pak, poziva na dogovor i konsenzus i sami nisu nudili jasne i ustavno utemeljene pravce rješavanja gotovo 32-godišnjeg nedostatka Dejtonskog mirovnog ugovora (DMS).

Samoproglašeni političar, a ne diplomata sa statusom visokog predstavnika u BiH Christian Schmidt mimo obaveze konačnog autoriteta u tumačenju DMS-a u posljednja tri istupa u medijima gotovo zatečen na novo otvara sve mogućnosti rješenja ovog pitanja, a čak idući i u susret rješenjima koja dolaze iz slova i duha deklaracije 'svesrpskog sabora'.

Nekada se stiče utisak površne upućenosti u materiju državne imovine imenovanog Schmidta, pa odgovore na upite daje sa višeznačnim tumačenjem uz obrazloženje da valja i dalje tragati do konačnog rješenja uz traženje adekvatnih paralelizama u postojećim modelima zemalja regije, pa i šire.

Svi ti intervjui su dati netom pred održavanje dvodnevnog sastanka UO Vijeća za implementaciju mira u BiH, pa se s pravom valja pitati da li su to tek stavovi samo visokog predstavnika ili su iskoordinirani sa vladama UO PIC-a čiji je on tek činovnik visokog ranga.

Onog ko se bavi pitanjem državne imovine bilo participacijom u izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti svih nivoa u BiH, kao i onih koji izvanjski prate cijelu stvar trebali bi se upitati zašto Schmidt u političkoj ekvilibristici i balansu narativa nikada nije odredio se prema činjenici da portfolio državne imovine je u svom nastanku i stvaranju u dobranoj mjeri bio rezultanta pravnog nasilja autoritarnog režima prethodno društveno političkog uređenja bivše SFRJ.

I mada je više puta upozoravan o nužnosti donošenja zakona o denacionalizaciji i povratu privatne imovine koja je dominantni, a pravno nasilno oteti, fundus državne imovine i u BiH. Izostanak međunarodnog pritiska donošenja zakona o denacionalizaciji i restituciji u BiH ohrabruje procese etno-teritorijalizacije BiH po konsocijativnom federalnom modelu.

Konsocijativni federalizam u svom biću poželjnosti je najpogubniji antibosanski model bolje budućnosti, a u samom njenom biću jeste ovjera etničkih čišćenja, ratnih zločina, pa i samih genocida.

Dvodnevni sarajevski UO PIC-a u okolnostima političkih agresija na BiH bez pretjerivanja jeste historijskog značaja, pa stoga od njegovog komunikea i određenja prema pitanjima zaključaka iz deklaracije 'svesrpskog sabora' kao i jasnog određenja o nužnosti donošenja zakona o upravljanju i korištenju državnom imovinom BiH uz uvažavanje rješavanja pitanja denacionalizacije i restitucije u velikoj mjeri se Bosna stavlja na nepovratan put euro-integracijama.

Sve drugo bilo bi obmana i izdaja obećanja iz Dejtona. Neka se u ovoj priči age i konji sami prepoznaju neće biti teško!