Primarno efektuiranje Rezolucije o genocidu u Srebrenici je apsolutni reset pravosuđa BiH: Vrijeme je za vladavinu prava!

Piše: Rasim Belko @rasimbelko

Tipično za naše podneblje još jedna historijska odluka, u historijskom danu i za historijske tokove izgubila je na interesu već u prvim satima naredne sedmice. Rezolucija o sjećanju i obilježavanju genocida u Srebrenici koju je usvojila Generalna skupština UN-a već nakon tri dana biva istisnuta iz fokusa javnosti i prepuštena udruženjima i Memorijalnom centru Srebrenica.

Takva je bosanska, da ne kažem probosanska politika. To je ona probosanska politika, memorije ograničene ko nekadašnji floppy disk. Ili ono od jučer briši, danas novo piši.

Bosna i Hercegovina je zahvaljujući tim i takvim politikama propustila iskoristiti mogućnosti koje su joj mnogo prije majske rezolucije UN-a davale presude Međunarodnog suda u Hagu. Presude u kojima je prvi put nakon Drugog svjetskog rata presuđen genocid, a prije genocida etničko čišćenje, silovanje kao ratni zločin, te udruženi zločinački poduvat. Presude koje su dokazale da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija.

Dana u kojem je izrečena posljednja, ali jedna od najvažnijih presuda bivšim šefovima Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, sjećam se kao da je jučer bilo. Tog dana nazvao me prijatelj iz Haga i rekao to je to. No, očekivanja da će probosanska politika i diplomatija krenuti u agresivnu kampanju prema svijetu s izraženim zahtjevima za poništavanja onog što su Stanišić i Simatović, kao i mnogi drugi, kreirali svojih zločinima, bilo je potpuno pogrešno. Ne da ta presuda nije efektuirana, nego s današnje tačke gledišta probosanska politika kao da je nije ni registrirala.

Nakon svih presuda i srpskoj i hrvatskoj zločinačkoj politici zapravo se ništa nije desilo. A moralo je, jer po međunarodnom i svakom drugom pravu, apsolutno je besmisleno da su izvršioci zločina osuđeni, a da posljedice tih zvjerstava žive kroz administrativne jedinice i politike koje ih slijede.

Ovih dana i kunto i panto pričaju kako je Rezolucija UN-a nekakva ko bajagi pobjeda bh. diplomatije (ma šta to značilo), iako su priču o Rezoluciji povela udruženja, a finalizirale zapadne sile. No, rijetko je ko ponudio mogućnosti efektuiranja Rezolucije, opet naslanjajući se na sve presude haškog Tribunala/Mehanizma.

A prvo, ključno i najbitnije efektuiranje mora biti reset bosanskohercegovačkog pravosuđa! I tu više ne mogu da se pikaju pitanja “a Dodik”, “a Čović”, “a Rs”, “a Srbija”... jer sva takva pitanja i potpitanja izbijena su kroz Rezoluciju. Svijet je u UN-u i politički priznao ono što je Tribunal/Mehanizam presudio - u Bosni i Hercegovini počinjen je genocid. A na sve to dodamo i lepezu zvjerstava presuđenih kroz različite oblike zločina protiv čovječnosti.

Stoga ona probosanska politika, ukoliko takvo što postoji i dalje, MORA da krene u reset pravosuđa. Ne kako bi pravila neko “svoje” pravosuđe, nego kako bi to pravosuđe bilo uređeno po onoj vladavini prava koju nam zahtijevaju euroatlantske integracije. To primarno znači da na čelu Tužilaštva ne može biti osoba proistekla iz struktura osuđenih za genocid i UZP. Dakle, Milanko Kajganić mora da ode. A za njim u koloni moraju otići nesposobni, korumpirani i kompromitirani tužioci, pa onda i sudije.

Činjenica da uprkos zakonskoj zabrani negiranja genocida i veličanja zločinaca i zločina mi još nemamo niti jednu presudu, a dnevno u javnom prostoru imamo sve to što je zabranjeno, mora biti dovoljna za početak reseta. No, ima jedna veća činjenica od toga.

A veća je haška A lista, iz koje bi u resetovanom pravosuđu, koje ima snage i kapaciteta da procesuira opsadu i snajperski teror nad Sarajevom, Prijedorom, Bihaćem, Fočom, Vitezom… mogla da iznikne još neka presuda za genocid. Jer, presudu za genocid u Srebrenici donijela je međunarodna pravda. Pravosuđe u BiH umjesto da ide putem koji je trasirao Tribunal zapravo se ponaša kao para-pravosudna institucija. I nije sporno procesuirati sve događaje za koji postoji osnov sumnje da su zločin, sporno je upotrebljavati Tužilaštvo i Sud Bosne i Hercegovine kao lanser za političke ciljeve zbog kojih se i po pet puta procesuiraju iste osobe za ista djela, iako su više puta oslobođene.

Probosanska politika mora iskoristiti trenutak Rezolucije, ali i snagu svih ranijih haških presuda da povede najširi mogući dijalog u koji će obavezno uključiti međunarodnu zajednicu i krenuti u apsolutnu reformu pravosuđa. Reformu koja će proizvesti tužioce koji znaju i hoće da rade svoj posao po standardima profesije i sudije koje nisu na platnim spiskovima regionalnih politika, službi i akademija.

Hvaliti se kako smo pobijedili u internacionalnoj bitki koju su drugi vodili je možda politički isplativo na kratke pruge, ali dugoročno to znači poraz i politike i države. To potpuno jasno vidimo kroz propuštene prilike efektuiranja haških presuda, pa je Rezolucija vjerovatno posljednja prilika da iskoristimo međunarodnu zajednicu, odluke na najvišem nivou i krenemo praviti temelj za državu u kojoj će vladavina prava biti vidljiva i mjerljiva.


Reset i čišćenje pravosuđa prvi je korak, a svaki sljedeći ukoliko se to uradi kvalitetno bit će lakši i zahtijevat će manje energije!