Zašto svijet mrzi Babilonce?

Piše: Sead Alić

Kad bi se čovjek držao stereotipa koji su ovladali svijetom (pomoću kojih se ponekad pokušava ucijeniti svijet), s dosta bi se prava (ali i ironično) mogao pitati: Zašto se svijet okrenuo protiv Feničana? Pitanje bi također moglo glasiti: Otkuda toliko mržnje prema Feničanima?

Je li posrijedi zavist što su bili tako dobri trgovci i, reklo bi se, još bolji moreplovci? Je li razlog za mržnju možda u činjenici da su bili sposobni ploviti otvorenim morima? Što su poznavali Mediteran kao svoj trgovački džep?

Ili je možda stvar kulturološke prirode. Možda zavist ostatka svijeta dolazi uz činjenicu da su Feničani prvi oblikovali slova koja sama za sebe nisu značila ništa ali su predstavljala intelektualne lego kockice koje su slaganjem omogućavale arhiviranje znanja, vještina i svega ostaloga.

Još bi se moglo razumjeti da bi protiv Feničana kao imperijalnih osvajača mogli biti građani Kartage u današnjem Tunisu, ali zašto smetaju ostalima?

Slična je stvar s Babiloncima. Mrzi ih gotovo cijeli svijet. Voli ih aktualna američka administracija i o njoj ovisna europska birokracija. Ali sve je više građana svijeta za koje se smatra da mrze Babilonce.

Hamurabijev zakonik jedan je od najstarijih, ako ne i najstariji poznati zakonik. Pisani, naravno. Grad Babilon postao je vremenom pojam megapolisa. Njegovi viseći vrtovi vječna su inspiracija arhitektima svih kasnijih vremena, a astronomija i matematika upravo u Babilonu nadrasle su svoje dječije bolesti.

Ali zašto bi ih zbog svega toga mrzili, i to i danas i stotinama godina unatrag, pojedinci iz gotovo svih vjerskih, društvenih, državnih, kulturnih ili civilizacijskih skupina?

Uz Babilonsko carstvo, u susjedstvu je izraslo i Asirsko carstvo. Njega su, pak, osnovali Asirci, danas jednako omrznuti kao i Babilonci ili Feničani. Razumljivo bi bilo da im svijet zavidi jer su osim pisma, poznati i po svojoj umjetnosti, posebno kipovima kojima su slavili svoje velike ratne pobjede.

Od naroda, kultura i civilizacija Bliskog istoka, u svijetu danas i nešto godina unatrag loše prolaze i Arapi. Još bi moglo biti razumljivo povezivanje Arapa s Osmanskim carstvom i možda bi se tu moglo pronaći nešto razloga za mržnju.

Ali problem je ako pokušamo shvatiti zašto svijet mrzi palestinske Arape. Pa barem su Palestinci zadnja desetljeća zatvoreni u logore u Palestini i nisu mogli nikome nauditi. A nisu niti prije jer su relativno miran narod koji se u pravilu branio.

Vrijeme je otkriti igru.

Ako pogledamo malo strožim pogledom, mogli bismo zamijetiti da sva mržnja svijeta dolazi otuda što je riječ o semitskim narodima, o kulturama koje su se služile jezicima semitskih korijena. Mržnja prema njima danas se naziva antisemitizmom, a igrom slučaja odnosi se samo na jedan drugi, treći, četvrti, peti ili ne znam koji po redu narod, a to su Židovi.

Dakle, gore nabrojani narodi semitske su skupine naroda i govore jezicima koji imaju semitske izvore. Po toj logici antisemitizam bi, dakle, morao biti mržnja prema svim tim narodima.

To bi značilo da je Hitler mrzio Babilonce, Feničane, Palestince… da je kršćanski cionizam u srednjem vijeku iz Europe želio protjerati Asirce i Palestince ili… odnosno da je pobuna studenata na američkim sveučilištima pobuna protiv američke administracije koja pomaže Palestincima, Feničanima, Babiloncima i još ponekim semitskim narodima da se odupru antisemitizmu.

Zdravorazumsko je pitanje, naravno, zašto američka administracija pomaže oružjem samo cioniste, a ne recimo Palestince. Pitanje bi se moglo postaviti i ovako: Ako američka administracija hapsi studente s palestinskim zastavama po svojim sveučilištima jer ih smatra antisemitskim elementima, zašto ne hapsi i studente sa židovskim zastavama jer i oni protestiraju protiv jednog od semitskih naroda i ogromne većine i studenata i ostalih građana svijeta koji u desecima tisuća, ponekada i u stotinama tisuća izlaze na ulice i trgove gradova svijeta protestirati protiv američko-europskog nepoznavanja semitskih naroda u cjelini.

Ova kratka, paradoksalna crtica želi samo naglasiti apsurd etiketiranja riječju antisemitizam. Riječ je to koja se koristi poput noćne more i kojom se u ideološke svrhe koristi samo jedan od semitskih naroda (interesantno je pritom, primijetili su analitičari društvenih mreža, da među cionistima koji su si uzeli za pravo predstavljati Židove kao semitski narod) vizualno najmanje sliče semitskim narodima. Došli su odasvuda, iz svih zemalja i ubijaju svoju semitsku braću. Semitska cionistička vlada uistinu sliči na neku europsku vladu.

Vrhunac ove igre naljepnicom antisemitizma bio je kada je Kralj cionističke nedemokratske vlade ustvrdio kako su pobunjeni studenti američkih sveučilišta antisemiti i da se sada može vidjeti kako je Židovima bilo od tridesetih godina prošlog stoljeća nadalje.

Osim što je još jednom u beskrajnom nizu izgovorio glasno i namješteno uvjerljivo još jednu laž, Netanyahu je dao misliti svijetu o karakteru njegovog semitizma. Ako je naime cijelom svijetu (osim Americi i njenim partnerima po oružju) jasno da je najsnažnije cionističko oružje zapravo laž i indoktrinacija koji se šire globalnim medijima, onda je pitanje što je uopće istina u povijesnim zbivanjima.

Svaka je žrtva ubijen jedan svijet. Svaka je žrtva sveta. Ali rabljenje žrtava svog naroda za obranu ubijanja koje je u nekim trenucima i krvoločnije i bešćutnije od ubijanja u vrijeme holokausta – nedopustivo je. Finkelstein je pisao o Industriji holokausta, vremenu kada su žrtve bile korištene da se milijarde odštete dobiju iz Njemačkih i Švicarskih banaka. Vrijeme u kojemu živimo vrijeme je u kojemu će cionističke vođe cijeli svijet proglasiti antisemitskim i to samo zato što ne pristaje na genocid nad Palestincima.

Paradoks da se cijeli svijet služi terminom koji skriva pravu prirodu odnosa prema Židovima, i skriva je drugim semitskim narodima Bliskog istoka, šalje nam poruku da ta 'grozna' osuda za antisemitizam zapravo - ne znači ništa.

Antižidovstvo nešto znači i treba ga osuditi. Anticionizam nešto znači i treba ga pozdraviti kao borbu naroda protiv kolonijalističkog imperijalizma obučenog u religijsko ruho. Ali antisemitizam – to je igra riječima koja skriva puno dublji problem od lijepljenja etiketa građanima svijeta koji protestiraju protiv zla etničkog čišćenja.

I neće biti u redu ako se tek nakon trideset ili više godina počne razmišljati o genocidu i lažima cionističkog režima. Nijedna rezolucija neće pomoći onima koji će umrijeti od gladi, bolesti, granata, plina, dinamita, pod ruševinama zgrada ili kuća u kojima su mirno živjeti.

O laži se mora govoriti danas i raskrinkavati je u hodu.